|      
Želiš odustati?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s posljedicama.
Ukoliko potvrdiš odustajanje na tvoje ćemo osobno računalo postaviti cookie kako bismo te pri dolasku na portal tijekom natjecanja od 17.-23.12., prepoznali i omogućili ti nesmetano korištenje portala, bez prikazivanja ikona sponzora odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, morat ćemo ti oduzeti sve prikupljene bodove. Odustajanjem, nažalost, gubiš i pravo na osvojene nagrade.

Želiš li još uvijek odustati?
Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.
kisica
Korisnik nije podesio status.




nedjelja, 11.8.2013

Kako je to biti mama anđela?00
Dvije godine su prošle...duge dvije godine, godine bola koji nije ništa manji, godine sjećanja koja ne blijede, i ono najgore što me nikako ne pušta - još uvijek krivca pronašla nisam. Zapravo jedino što se promjenilo je činjenica da sam nekako pokušala uvjeriti samu sebe, da krivca nema, a to je bilo teško. Jako teško. Mnoge žene o ovome šute, ne progovore nikada, zapravo mislim da je tako lakše nositi bol, bol gubitka onog što si nosio pod srcem, onog što si čekala, i željela. Da, ja sam mama, mama anđela koji je prije dvije godine iz meni nepoznatog razloga odlučio otići. Mama koja nije mogla ni sanjati kako je to, i mama koja i dan danas ne legne mirno i spokojno. Ja sam mama koja je bila na rubu provalije, mama koja nije znala kome se obratiti, mama koja se uništila totalno, i ona koja ne vjeruje u to kako krivca nema. Da, i moj svijet se srušio. Srušio se onog trenutka kada sam saznala da sam danima pričala, a ono me nije čulo, da sam danima pjevala i tepala, i mazila anđela. Anđela koji je već imao svoje ime, i koji svoju majku te dane nije čuo. I odvojile su nas neke tuđe ruke, neki stranci koji moju bol nisu ni razumijeli. Oni nisu shvatili da bi te ja radije zadržala i takvog, nego da te nemam nikako. Otišao si, a nisi mi dao ni priliku da te spasim, da te zadržim. Zašto nas majke nitko ne pita prije nego odluči uzeti dio nas? Zašto nam ne da priliku da mjenjamo nešto? I ti si odletio, u raj, mjesto gdje je mnogo malih anđela poput tebe, a ja..ja sam ostala poput sjene, prazna, slomljena. Moje tjelo koje je do prije par dana živilo život, postalo je prazno, samo. Moj um nije želio shvatit da te nema. Moje ruke grlile su prazan trbuh nadajući se nekom čudu, ali čuda nije bilo. Samo bolna istina, istina da ti više nisi tu. Ja sam postala druga žena, žena koja nije imala volje ustati i buditi se, nije imala volje gledati dan ni druge ljude. Za mene nije postojao nitko, meni nije bilo potrebno ništa, ni posjete, ni hrana, ni piće, ni svjetlost. Bio mi je potreban moj anđeo, onaj koji me napustio. Moje misli bile su opterećene samo time kako se to dogodilo, i kako ja kao majka nisam shvatila da se nešto događa. Tražila sam krivca, vrtila u glavi filmove dana ranije, dali sam nešto napravila, dali sam negdje pogriješila, kako sam te tako naglo izgubila? Nisam vjerovala da krivca nema, pa sam ga pronašla u sebi. Kažnjavala sam samu sebe, a nisam bila svjesna da krivac nisam čak ni ja. Mjesec i pol trebao bi mi je da otvorim prozore i pustim svjetlo k sebi, i taj dan sam plakala jer ja to svjetlo nisam željela. Toliko mi je trebalo da ustanem iz kreveta, da shvatim da moje ruke grle prazninu, da pod mojim dlanovima nema ništa. Bila sam iscrpljena, mršava, neispavana od ružnih snova u kojima sam te tražila. Bila sam potištena, povučena, i slijepa za sve. No ustati sam morala. Toliko mi je trebalo i da odem među ljude, i taj sat vremena na kavi sa svojima, ja sam držala glavu pognutu nebi li vidjela negdje neku sretnu majku koja ima svoj ponos. Sve me gušilo, ljudi oko mene, pogledi drugih, suze koje su kapale jedna za drugom. Gušila me spoznaja da sam tu bez tebe, a pokušali ugušiti ljudi svojim glupim pitanjima o tebi. Tada sam shvatila zapravo da ljudske gluposti nemaju granica, a bogme ni jezik. Zašto neki neznanac mora znati što se dogodilo kad to nisam shvatila još ni ja? Zašto mora dirati moju bolnu uspomenu? I dan po dan, krenula sam. Nova ja, uništena i prazna. Ali budila sam se, svako jutro. Svaki dan i dalje sam tražila krivca, i dalje sam bježala od svih, plakala, mislila, proklinjala. Ali ipak bila sam tu. Počela sam tražiti žene koje su prošle isto kao i ja, one koje znaju kako je to biti mama anđela, i u njima sam pronašla snagu da nastavim dalje. Shvatila sam da sve moje misli neće promjeniti ništa, i da nisam sama niti jedina. Dvije godine su prošle. Upoznala sam mnoge mame, ali do njih je bilo jako teško doći, jer i one poput mene svoju bol nisu željele djeliti sa drugima. No dan po dan, hrabreći jedna drugu, postale smo jedna grupa onih koje znaju kako je to. One su ono što svakoj majci anđela treba, one znaju kako je izgubiti, one shvaćaju kako je neželjeti živjeti, shvaćaju svaku vašu suzu, i bol. I shvatiti će sve što prolazite. I vrijeme prolazi, bol ne prestaje i neće nikada prestati. I dan danas zaplačem, i zapitam se kako se sve to dogodilo. Čak i dan danas ponekad se pitam, ko je bio krivac za to? Mislim da ja nikad neću shvatiti odgovore na ta pitanja, jer ja sam majka, majka gubitnica. A koja majka bi olako zaboravila svoje dijete? No ovdje sam, i pišem jer želim da svaka od vas zna da niste same, i da postoje žene koje su prošle vašu bol. I želim da znate da ne trebate biti same, niti prolaziti sve to same,jer nažalost jako je puno onih koji su upoznale vašu bol. Žalim da znate da vaša bol nikad neće prestati, i da će vam uvijek nedostajati jedan dio vas, vašeg srca, ali živjet ćete iako vam ništa neće imati smisla. I padnite an dno, plačite i vrištite, derite se, tražite krivce, jer sve to je potrebno da se podignete sa dna. A ja, ja sam se podigla, i često podižem svoj pogled prema nebeskim visinama vjerujući kako moj mali anđeo negdje sretan plovi nebeskim oblacima.
Prekretnice: Gubitak mog anđela


Klikni ovdje i napiši prvi zapis u svom dnevniku!
Jedinstveno razdoblje života, nezaboravna sjećanja! Sve prekretnice i važne događaje upiši u svoj dnevnik. Podijeli ih s Ringerajinom zajednicom ili zaključaj samo za sebe.
Ako želiš da objaviš komentar moraš sePrijaviti ili postaneti član portala.








13.8.2013
ajme ... :(
17.8.2013
Draga mama , strašno me ganula tvoja priča , ne znam može li itko pročitati nešto tako tužno a da ne zaplače . I sama sam trudna i imam svoje strahove. Hvala ti što si podijelila s nama svoju tugu a ja ću se pomoliti za tvog anđela :((

25.8.2013
znam taj osjećaj :"-((((

28.8.2013
strašno mi je žao. otkako sam postala mama, ovakve priče me puno više diraju i bole... nadma se da se držiš i da ćeš uskoro ljubiti svog drugog anđelćića koji će biti uz tebe i uveseljavati ti dane. hrabra si i jaka...

30.8.2013
Ponekad zastanem, pogledam u daljinu, i mislim kako sam izgubljena.
Taj osjećaj, mislim da vadi ono malo duše što nam ostane..
26.7.2014
Sad ce i mom malom dvije godine kako ga nemam al bol je ostala od onog dana do danas ist da samo srce moze da pukne puklo bi al uvjek su rekli da majka ima srce zato smo jake
25.3.2015
:-(
Ako želiš da objaviš komentar moraš sePrijaviti ili postaneti član portala.


Klikni ovdje i pogledaj druge javne dnevnike!
Zajedno se radujemo, plačemo, rastemo ...

Oznake: