zaba
|
evo me,iako iskreno ne znam što da vam pišem,nemam ništa lijepog za reći.Pokušat ću....
u utorak sam bila najsretnija žena,gladila sam se po trbuhu i silno željela da budem trudnica.Ujutro su svekrva i svekar odveli Luciju u vrtić,uzeli smo krafne (bio je fašnik) i bila sam sva euforična.Doma je uslijedila svađa,pa sutradan sa šogoricom,a ni njegovi nisu pitali za mene.Samo moja mama...U čet sam odlučila otići na posao,tamo su me svi pazili,ali i pustili ranije doma jer mi nije bilo dobro.To je bio već 3. dan kako neutješno plačem.Danas je subota,mm i ja još uvijek ne pričamo,njegovi još uvijek nisu pitali.Jućer sam srela svekra koji je prao auto i u čudu me pitao - pa kaj si ti doma? Nije pitao baš ništa,jer to više nije imalo smisla.Mm je inače tip koji očito ima problema s pokazivanjem emocija.Neću ga blatiti,jer je dobar čovjek koji u kući baš sve pomogne.Razočarana sam jer sam ga najviše trebala ove dane,da bude mir,ljubav,pažnja,briga,da me se čuva kao kap vode,a i to maleno koje toliko želim(o).Ne znam zašto je ispalo tako,ali znam da se loše osjećam.Psihički sam slomljena još od prošlog tjedna i ranih ustajanja,posla,kuhanja,organizacije oko Lucije i svega.Tužna,jer mogu reći da imam dijete i ne treba mi više.Ali nisam,jer dijete želim ludo ludo.A prošla sam sve pretrage,neke i duplo,moj hsg 2 puta,na živo,bez ijedne tablete,vadila sam hormone na dan kad sam pokapala oca.Ujutro sam drhtala od sreće,jer sam znala zbog čega to radim,a 3 sata poslije sam pokopala tatu.Probala sam sve,osim IVF,jer su nam do sada uvijek govorili da je s nama sve ok,sve sam izdržala i sad kad mi se trebalo to "vratiti" - nisam dobila ništa osim šutnje.Eto,to je moja priča.Zato mi ne zamjerite što se nisam javila,nisam imala snage,a iskreno,nisam ni htjela kvariti euforiju zbog Tiks i Lavice.I na kraju što bih ja sada trebala?Reći da odustajem,NE,neću odustati,ali ovako mislim da neće ići.Ovo su trebali biti sretni dani,dani iščekivanja,beta se vadi početkom 3.mj.,mislim da nismo uspjeli jer mi je dole pritisak i osjećaj kao da će vještica taj tren.Mom Bartolu se želim dati u najboljem izdanju,a ne sa suzama u očima.Želim biti vesela trudnica i mama,ali nažalost nije sve na meni.Ja imam snage izdržati sve,ali ovo je period kad se moram naučiti nositi sa svojom boli....jer ,teško mi je,jako mi je teško.
_____________________________
lucija je svjetlo u mom životu
07.05.2005.
|
Odštampaj
