|      
Želiš odustati?
Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s posljedicama.
Ukoliko potvrdiš odustajanje na tvoje ćemo osobno računalo postaviti cookie kako bismo te pri dolasku na portal tijekom natjecanja od 17.-23.12., prepoznali i omogućili ti nesmetano korištenje portala, bez prikazivanja ikona sponzora odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, morat ćemo ti oduzeti sve prikupljene bodove. Odustajanjem, nažalost, gubiš i pravo na osvojene nagrade.

Želiš li još uvijek odustati?
Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.
Razvoj i rast djeteta je izuzetno kompleksan, a za roditelja zahtjevan i odgovoran proces. Slijedeći tekst će potvrditi ovu rečenicu, s ciljem da djeci i roditeljima olakša proces odrastanja i promjene koje on sa sobom nosi.

image
/11


Dijete se rađa s određenom genetskom predispozicijom, ali se ista razvija i oblikuje u kontaktu s okolinom. Zato možemo reći da u većoj ili manjoj mjeri obitelj oblikuje nezrelo dijete i prilagođava ga svojoj sredini. Obitelj predstavlja malu socijalnu grupu i akcije i reakcije odvijaju se u njoj prema psihodinamici male grupe.

 

U obitelji dijete stiče iskustva koja će kasnije primijeniti na širu socijalnu zajednicu. Odnos dijete roditelj započinje još u prenatalnom razdoblju. Majka se djetetu koje nosi obraća, tepa mu, gladeći trbuh gladi dijete u njemu. Otac se djetetu obraća posredno, kroz svoj odnos prema djetetovoj majci, ili direktno, milujući ženin trbuh, lupkajući ga, dozivajući dijete. Nakon rođenja odnos roditelj dijete možemo indirektno proučavati prateći ponašanje djeteta u igri, npr. u stavu djevojčice prema lutki. Odnos djevojčice prema lutki ovisi o emocionalnom odnosu roditelja prema toj djevojčici i obrnuto. No, ova problematika je vrlo kompleksna, roditelji nisu slobodni od svojih ranijih životnih iskustava, posebno ne onih koje su doživjeli u svom ranom djetinjstvu. Zato će na njihov odnos prema djetetu utjecati i iskustvo međusobnog odnosa preneseno iz njihovog iskustva s vlastitim roditeljima. Slobodno možemo reći da u trenutku rođenja djeteta roditelji suočavaju svoje fantazije i realnost: ispunjene želje, razočaranja, mogućnost i nemogućnost  da prihvate dijete onakvo kakvo jest… Sve se to ugrađuje u odnos prema djetetu. Osim faktora kojih su roditelji svjesni sudjeluju i njihovi davno zaboravljeni doživljaji i emocionalna iskustva.
 
Rene Spitz je (kao i mnogi drugi znanstvenici) utvrdio da je u tom najranijem razdoblju neobično važna veza između majke i  djeteta, tako da možemo reći da je  prvih osam mjeseci života djetetu najznačajnija osoba upravo majka. Iza tog perioda dijete će sve bolje prepoznavati i druge osobe, pa će i njihov značaj i uloga rasti.
 
Studije Anne Freud su jasno pokazale da odvajanje djeteta od majke u polovici prve godine (pa i kasnije), bez adekvatne zamjene, izaziva smetnje u razvoju ličnosti. Strah malog djeteta od gubitka objekta majke zovemo separacionom anksioznošću, a ukoliko je on potenciran traumatskim iskustvom zaostaje vrlo dugo i uvjetuje povećanu ranjivost djeteta za sve daljnje traumatske doživljaje.
 
Uloga majke u psihoseksualnom sazrijevanju djeteta je vrlo velika. Aktom dojenja i hranjenja majka potvrđuje život djeteta, ona ga prihvaća. Dijete tako putem majke dobije prvo iskustvo vlastitog postojanja. To nesvjesno iskustvo djeteta da živi Winnicot je nazvao self, pojam koji prevodimo kao sebstvo. To je u stvari osnova za budući JA djeteta. Kad ne postoji kontinuitet odgovarajućih reakcija majke na djetetove potrebe, može nastati (lažni) self na temelju kojeg se razvija slabi JA. Takav JA može uvijek u nepovoljnim situacijama uvjetovati različite smetnje ličnosti.
 
Novorođenče je ovisno o svojoj majci i ne može bez nje opstati. Ta dijada majka-dijete predstavlja simbiotsku zajednicu, koja je i prva socijalna zajednica uopće. Majka pruža djetetu smirenje, ugodu, a ono na temelju toga stiče povjerenje. Količina ovog osnovnog, bazičnog povjerena koje dijete stiče u najranijoj dobi doprinosi osjećaju sigurnosti i samopouzdanja u kasnijem životu.
 
Evo kratkog pregleda razvoja djeteta kroz prve dvije godine života:
 
- U 1. mjesecu dijete se ne može osjetiti odvojeno od okolnog svijeta, ono još ne razlikuje JA od ne-JA.
 
- Na kraju 2. mjeseca još ne razlikuje crte lica majke, ali je to najčešći vidni podražaj povezan s ugodnim osjećajem sitosti i nježnih dodira.
 
- U 3. mjesecu počinje zapažati lice majke, reagira na njega smiješkom. Sada dijete ima svoj objekt koji je značajan u oblikovanju psihičkog života djeteta.
 
- Između 5. i 8. mjeseca dijete počinje raspoznavati pojedine osobe međusobno i emocionalno se vezati na njih. Dijete te dobi osjeća strah kad majka nije prisutna. Taj strah nazivamo strahom od separacije. Spitz ga naziva strahom osmog mjeseca.
 
Dijete se u ovoj dobi voli igrati tako da baca predmete koje mu mi dohvaćamo i tu igru može ponavljati do beskonačnosti. Tako ono stiče sigurnost de će se i majka kada ode opet vratiti (stjecanje iskustva o konstantnosti objekta).
 
Krajem prve godine počinje se razdvajati dijada. 
 
-U 2. godini dijete često reagira sa “ne” kad majka nešto zahtijeva od njega. Razvija se negativizam koji roditelji pod svaku cijenu nastoje suzbiti umjesto da ne obraćaju pažnju na njega.
 
- Između 15. i 18. mjeseca počinje kontrola sfinktera. Povoljno je kad dijete napusti ugodu refleksne ekskrecije dragovoljno - za ljubav osobi koja ga na to stimulira.  U tom razdoblju roditelji stimuliraju kontrolu sfinktera na razne načine. Konflikt tog razdoblja “čistoća ili prljavost”, “poslušnost ili neposluh” može se previše zaoštriti i u većoj mjeri izazvati strah od gubitka ljubavi na uštrb individualnosti djeteta.
 
-U toku procesa individuacije između 18. i 24. mjeseca strah od separacije je najjači. Dijete se grčevito drži majke u razvojnom konfliktu pokrenutom neminovnošću separacije. Kao prijelazni objekt, koji olakšava separaciju, obično se javlja igračka ili neki drugi meki predmet.
 
Uloga oca u ranoj dobi djeteta nije očita kao majčina, ali je svejedno vrlo velika. Otac svojom biološkom i djelomično socijalnom različitošću od majke unosi u odnos s djetetom više stvarnosti vanjskog svijeta. Brinući se o djetetu otac kao osoba vrlo bliska njemu utisne između majke i djeteta (prva triangulacija) te na taj način potiče separaciju. Ako je majka ona koja djetetu daruje život, i ona koja svojom toplinom i ljubavlju postavlja osnovu djetetovog sebstva, otac je onaj koji djetetu omogućava da izađe iz simbioze, onaj koji daje smisao separaciji. Otac je onaj koji djetetu nudi svijet izvan simbioze kao neizrecivo lijep i daje djetetu poticaj da se upusti u njegovo istraživanje. Reaprochmentom se dijete puni vječnom majčinom ljubavi i odlazi na to putovanje koje zovemo životom.   
 
- Između 2. i 3. godine dijete postaje svjesno svog spola. Otac kao osoba suprotnog  spola privlači djevojčicu, a kao istospolni postaje za dječaka pogodna osoba za identifikaciju. I majka je sada osoba ženskog spola u koju se djevojčica nastoji ugledati, a na koju dječak upravlja svoje djetinje želje i fantazije. Ova druga triangulacija na osnovu spola za dijete je puna različitih afekata i konflikata, najčešće ograničenih na obiteljski krug. Dijete te dobi je sklono utješnim fantazijama o vlastitoj važnosti (primjer dječaka koji je pričao kad se vratio s mora da je svojom lopaticom ubio morskog psa).
 
Dijete te dobi češće je znatiželjno, veselo i obijesno, ali može biti nesretno i patiti. O zrelosti roditelja ovisi da li će pritom moći zadržati svoju psihičku ravnotežu i koliko će pomoći djetetu da izađe iz te emocionalne gužve spolno dobro identificiran i s određenom psihičkom strukturom NAD-JA. U toj dobi vrlo je važna i igra djeteta (djevojčice s lutkom i dječaka s oružjem).
 
Kod neurotičnih roditelja mogu se aktivirati vlastiti neriješeni konflikti karakteristični za tu fazu i smetati tok emocionalnog razvoja djeteta. Pravilnim pristupom edipovskoj problematici roditelji će pomoći djetetu da izdiferencira svoju spolnu ulogu i odabere  objekt identifikacije. Upravo zbog toga je važno da roditelji u djetetovu edipovsku problematiku ne unose svoje nerazriješene konflikte nastale na istoj osnovi, čime onemogućuju djetetu da razriješi razvojnu problematiku ove faze.
 
Faza latencije
 
Oko 5. ili 6. godine dijete ulazi u fazu LATENCIJE. Sada prevladavaju sublimirani nagonski derivati. Dijete je sada željno znanja. U latenciji se progresivno učvršćuje psihička struktura NAD-JA. U ovoj fazi jača osjećaj dužnosti i odgovornosti, smisao za pravdu i red, bolje prihvaćaju pravila društvene sredine. I u ovoj fazi povremeno se javlja regres. Djeca su sklona raznim ritualima u ponašanju, brojenju koraka, prozora, sakupljanju raznih predmeta itd. Dijete polako u psihološkom smislu napušta roditelje i postaju mu važniji vršnjaci - dijete izmiče autoritetu odraslih i podvrgava se autoritetu grupe vršnjaka. Dijete polako počinje zapažati slabosti i greške roditelja. Ponekad se strogi NAD-JA djeteta projicira u okolinu, pa se od njega mogu čuti izjave da su neke osobe iz te okoline nepravedne prema njemu, da imaju “pik” na njega. Moramo reći da je upravo ovo razdoblje konsolidacije super-ega. On prestaje biti naglašeno rigidan i kažnjavajući ugradnjom ego-ideala, koji se zasniva na pozitivnim vrednovanjima nastalim na iskustvu djeteta u odnosi s roditeljima, nastavnicima i drugim autoritetima.
 
U fazi latencije roditelju prijeti opasnost da “ostane bez djeteta”. Konkurencija su mu  odgajatelj  i nastavnik u školi. Nastavnik je značajan i iz razloga jer donoseći svoj sud nad znanjem i inteligencijom djeteta na izvjestan način ocjenjuje i roditelje pa od tud i razumljiva bolna osjetljivost na neuspjeh djeteta u školi. Značaj grupe vršnjaka je sve veći,  utjecaj vršnjaka na dijete konkurira roditeljskom, te nije rijetko nerazumijevanje roditelja, npr. u slučaju kada bi se njihovo dijete radije igralo u prljavom dvorištu s vršnjacima nego s roditeljima išlo na izlet u neke vrlo privlačne krajeve. Normalno da ta «opasnost gubitka djeteta» za roditelja nije realna, ali ona može stimulirati nerazriješenu separacionu problematiku roditelja.
 
Treba naglasiti de se dijete u LATENCIJI još ne može održati uvijek na istoj, zrelijoj razini ponašanja. Konflikti koji zbog toga nastaju mogu gurnuti dijete u dublji regres.
 
 
Pubertet
 
Roditelji koji su se jedva adaptirali na ponašanje djeteta u fazi latencije žele dijete u toj fazi i zadržati pa i previde brojne fizičke i psihičke osobine koje karakteriziraju fazu puberteta. Konflikt (vezan na seksualnost) rješava se u prosjeku na taj način da se mlada osoba, slijedeći svoje progresivne razvojne tendencije, oslobađa djetinjih veza s roditeljima i stiče svoju samostalnost. Svima nam je dobro poznato pubertetsko ponašanje koje u stvari proizlazi iz KONFLIKTA ODRASTI ILI NE ODRASTI pa mlada osoba ostavlja dojam čas djeteta čas odraslog. Nošena zrelim seksualnim impulsima sklona je kako nekontroliranim ispadima tako i suzbijanju tih impulsa beskrajnim razmišljanjem, filozofiranjem, psihologiziranjem.
 
Ako edipov konflikt u djetinjstvu nije relativno povoljno riješen i dijete se nije dovoljno određeno spolno identificiralo pojava zrele seksualnosti može u mlade osobe biti povezana s teškoćama prihvaćenja seksualne uloge za koju bi se trebalo opredijeliti. U tim slučajevima menstruacija i ejakulacija mogu dovesti do neuroza, uz preduvjet postojanja odgovarajuće biološke predispozicije i izloženosti negativnim faktorima djelovanja okoline. Konstelacija niza nepovoljnih čimbenika rezultirat će nastankom poremećaja.
 
Mora se priznati da nije lako naći zamjenu za roditelje. U potrazi za novim idealima, prijateljstvima i ljubavima mlada osoba može neko vrijeme ostati zbunjena, nesigurna i osamljena, s bolnim osjećajem praznine. Mlade osobe nastoje ispuniti prazninu i smanjiti nesigurnost koja se javila nakon osamostaljivanja od roditelja. To je razlog zašto se u pubertetu sklapaju najčvršća prijateljstva, doživljavaju najsretnije i najnesretnije ljubavi. U tom procesu osamostaljivanja odnos prema roditeljima može preći u oprečnost: ljubav u mržnju, a poštovanje u prezir. Ti osjećaji izazivaju različite obrane JA. To može proći samo kao pubertetska kriza, a može u kasnijem životu izazvati i dublje poremećaje ličnosti. Ponekad se ti osjećaji projeciraju na vlastitu ličnost pa može doći do pokušaja suicida. Usput rečeno - suicid nikako nije prirodno obilježje adolescencije, a eventualni pokušaji suicida u toj dobi najčešće imaju značenje apela, odnosno specifičnog traženja pomoći od okoline.
 
Roditelji su ovim brojnim promjenama ne rijetko zatečeni i zbunjeni: “Majka koja sama nije dobro prihvatila svoju seksualnu ulogu može nastojati da i njena kćerka ostane aseksualna. Majka vezana za sina može se plašiti njegove seksualne zrelosti i strepiti da će ga neka djevojka preoteti. Očevi se mogu osjećati ugroženi od sinova koji odrastaju i biti ljubomorni na momke svojih kćeri. Takvo ponašanje roditelja ukazuje na to da zrela seksualnost djece u pubertetu, kao i ona nezrela u edipovskoj fazi, predstavlja poticaj na oživljavanje djetinjih konflikata samih roditelja.”
 
Adolescencija
 
Zbog zabrana iz djetinjstva i poteškoća oko prihvaćanja seksualnosti dio adolescenata ima još dosta dilema i poteškoća u toj dobi. Ima dakako i mnogo sigurnijih mladih osoba koje uspješno nalaze odgovarajuće partnere i povezuju se s njima za niz godina, a katkada i za čitav život. Dugo školovanje, povezano s materijalnom ovisnošću i stanovanjem u roditeljskom domu, ipak značajno odgađa konačno osamostaljivanje mlade osobe. Neki roditelji više, a neki manje potpomažu tu fazu osamostaljivanja njihovog djeteta.
 
Roditelj može katkad previše opteretiti adolescenta svojim intimnim brigama i nevoljama. Ovakav obrat u ulogama generacija koji obično nastupa u starosti roditelja, još je preuranjen i prevelik teret za adolescenta. U kontaktu s adolescentom odrasli osjećaju nostalgiju za obiljem njegovih svježih mladenačkih osjećaja i njegovim beskompromisnim buntom, ali roditelj ostaje taj koji treba pomoći djetetovo sazrijevanje u smislu daljnje separacije i individuacije, ne potencirajući svojih zahtjevima i ponašanjem simbiotske odnose. Jasna struktura obitelji očuvanih granica i bez alijansi, neposredne komunikacije oslobođene dvostrukih poruka, uz poštivanje generacijskih razlika, s roditeljima koji sposobnošću investiranja u partnera daju djetetu slobodu odvajanja, te uspješno rješavanje razvojne problematike ranijih faza, garancija su uspješnog izlaska iz kriza adolescentnog perioda.
 
Udruga “Za zdravo i sretno djetinjstvo”, Borisa Papandopula 26, 43000 Bjelovar
 
 
Razvoj dječjeg crteža
Vrlo često, pod pristiskom velike želje da nam dijete bude uspješno, napredno, kompetentno, zadovoljno... želimo procjen...
4
Treća mandula - Adenoidne vegetacije
Na krovu nosnog ždrijela kod svakog se djeteta već od rođenja razvija nakupina limfnog tkiva koju nazivamo trećom mandul...
4
Ljekovite biljke za bebe i djecu
Bolesti djece uvelike se razlikuju od onih kod odraslih, čak i ako se radi o istim bolestima. Mnoge ljekovite biljke nis...
4
Što može dijete od prve do treće godine
Ono što dijete nauči ili uspije u narednim mjesecima se može veoma razlikovati od djeteta do djeteta.
3


Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:




Anketa

imena2
IwNi

koje vam je ljepše ime za dečka?

Eric (26%)

Emil (14%)

Niko (60%)


Broj svih glasova: 136

Hvala na glasovima. Glasovala/glasovao si već na svim aktualnim anketama. Možeš napraviti svoju anketu!

Oznake

Sve najbolje!