Gorko-slatka stvar majčinstva... Moramo biti sigurni da će uspjeti sama.

Jučer sam otišla na roditeljski sastanak za jedno od svoje djece.

 

Sve u svemu, on je super, a ja sam jedna ponosna mama.

 

Kad sam došla kući i odvojila vrijeme za razmišljanje (čitaj: ležati u krevetu i pokušavati zaspati... to je trenutak kada najbolje razmišljam, čitam najdublje, kome uopće treba san?) Nešto me pogodilo u razgovoru s učiteljicom.

 

Vidite, ovaj klinac sve radi odlično, posebno stvari koje ga interesiraju.

 

No, i ovo se dijete ponaša baš kao dijete i preleti neke zadatke, lako gubi koncentraciju ili jednostavno ne mari koliko bi trebalo.

 

Učiteljica je pričala o taktikama koje koristi da zadrži njegovu pažnju.

 

Aleluja!

 

PROČITAJTE JOŠ: Stidljivost se pobjeđuje u djetinjstvu

 

(Mislite li da bi bilo previše tražiti od nje da ga uvjeri da će morati vježbati neke vještine kod kuće, kao što je... pospremanje sobe? Ipak, kaže se da vježba do savršenstva, zar ne?)

 

Divila sam joj se zbog truda, izdržljivosti i dosljednosti. To sam i pokazala.

 

Na trenutak je izgledala zbunjeno... Kao da očekuje neki obrat u priči. Na primjer, da nastavim s nekim izgovorima i isprikama.

 

Zavladala je neugodna tišina. (Ovo postaje sve češća situacija u mom životu.)

 

A onda mi je zahvalila.

 

Ostatak roditeljskog sastanka prošao je odlično, ali dok sam pokušavala zaspati, stalno sam ponavljala taj dio razgovora.

 

Ona mi je zahvalila.

 

A onda mi je sinulo…

 

Učiteljima nije dana sloboda podučavanja, ruke su im često vezane, a roditelji im stalno dišu za vratom.

 

PROČITAJTE JOŠ: Povjerenje između roditelja i djeteta

 

Moramo se povući i pustiti ih da podučavaju.

 

Nemojte me krivo shvatiti... Naravno, mi kao roditelji moramo djecu zaštititi od raznih ozljeda i nepravdi.

 

Ali što je sa svim onim stvarima zbog kojih se dijete osjeća neugodno? Kada opet mora napraviti zadatak? Kad mora preskočiti veliki godišnji odmor, kako da ostane "u kazni"? A što ako učiteljica nema razumijevanja kada ne odradi zadaću i da mu jedinicu?  Što ih učimo ako se umiješamo svaki put kad stvari ne idu glatko?

 

Reći ću vam što ih učimo…

 

Učite ih da se ne mogu nositi s izazovom koji se zove njihov život. Naučite ih da su mama i tata moćniji od bilo kojeg drugog autoriteta. Naučite ih da će sve dobiti ako samo malo zaplaču.

 

Sve su to laži.

Biti njihov heroj zaštitnik je kao staviti flaster na problem, koji se s vremenom širi i postaje velika rana u njihovom kasnijem životu.

 

Kad naša djeca odu u veliki, nepravedan svijet...

 

nećemo moći poslati poruku profesoru da razgovaramo o problemima,

 

nećemo moći provaliti na fakultet i ispraviti nepoštenu ocjenu,

 

nećemo moći kritizirati šefa što mu nije pomogao riješiti izazov

 

i nadajmo se da ne mislimo da možemo dogovoriti njihove brakove.

 

Djecu trebamo naučiti kako se nositi s izazovima u životu. Moramo ih pustiti da griješe, a zatim ih naučiti kako da se oporave.

Ponekad je to teško, čak i bolno... Ali, tako će dijete formirati svoj karakter za budući život.

 

PROČITAJTE JOŠ: Kako prevladati fazu egocentričnosti?

 

Želim odgajati svoju djecu da budu spremna za rad i da budu spremna suočiti se sa svojim greškama.

 

Želim da budu spremni na sve osude i nevolje koje će ih zadesiti.

 

Iskreno vjerujem da je bolje da sve te lekcije postupno uče dok su pod našim krovom. Mala djeca, velika briga... A velika djeca, još veća briga.

 

Naš posao je ići uz njih ili iza njih u ovim bitkama. Naš posao nije da ih preduhitrimo.

 

Moramo ih odgajati da nas ne trebaju. Moramo ih odgajati da nas napuste.

 

(U redu je ako sad zaplačeš.)

 

Izvor: Lolamagazin.com