Ponekad uklonimo prepreku i oboje odahnemo. Ali šta se događa kada dijete sve rjeđe dobije priliku pokušati, a mi sve teže podnosimo njegov strah?

Deset minuta prije treninga dijete još sjedi na kauču. „Neću. Svi bolje igraju od mene.“ Roditelj pogleda na sat, pa u dijete. Izvadi telefon i napiše treneru: „Danas nećemo doći.“

Djetetu lakne. Lakne i roditelju.

Jedno otkazivanje ne govori mnogo. Nekada je upravo to razumna odluka. Ali je važno zastati kada otkazivanje, preuzimanje i izbjegavanje postanu način na koji iz sedmice u sedmicu svi najbrže dođemo do olakšanja. Šta tada dijete dobije priliku naučiti o svom strahu? A šta mi naučimo o našem osjećaju nelagode?

Ponekad ne spašavamo samo dijete. Ponekad pokušavamo umiriti i vlastiti osjećaj nemoći dok gledamo nekoga koga volimo kako prolazi kroz nešto što ne možemo odmah popraviti.

 

Olakšanje nije isto što i pomoć

U psihologiji dječije anksioznosti postoji pojam porodičnog prilagođavanja anksioznosti (engl. family accommodation). Odnosi se na načine na koje članovi porodice mijenjaju svoje ponašanje, rutine ili zahtjeve kako bi djetetu pomogli da izbjegne ili smanji strah: odgovaraju umjesto njega, izbjegavaju određena mjesta, mijenjaju porodične planove ili preuzimaju zadatke koje bi dijete, uz primjerenu podršku, moglo pokušati samo.

Takve reakcije su razumljive i kratkoročno često vrlo efikasne. Dijete osjeti strah. Roditelj ukloni situaciju. Oboje odahnu. Upravo to olakšanje može povećati vjerovatnoću da sljedeći put ponove isti obrazac: dijete ponovo izbjegne, a roditelj ponovo preuzme. S vremenom porodica može početi organizovati sve više odluka oko toga da se strah uopće ne pojavi.

Istraživanja nalaze povezanost između većeg porodičnog prilagođavanja i izraženijih simptoma dječije anksioznosti. To ne znači da je roditelj uzrok anksioznosti niti da je svaka pomoć štetna. Znači nešto skromnije, ali važno: ono što danas brzo smanji strah ponekad može smanjiti priliku da dijete otkrije da nelagodu može podnijeti, da se tijelo može smiriti i da greška nije katastrofa.

Osjećaj sposobnosti ne gradi se samo iz rečenice „Ti to možeš“. Gradi se i iz iskustva: „Bilo mi je teško. Pokušao sam. Nisam sve mogao odmah, ali sam prošao kroz to.“ Ako stalno radimo umjesto djeteta ono što može pokušati samo, oduzimamo mu prilike iz kojih se gradi upravo ono što želimo da ima: osjećaj „Ja mogu“.

 

Prvo provjerimo šta se zaista događa

Nije svako povlačenje iz situacije „izbjegavanje“, niti je svaka roditeljska intervencija pretjerano spašavanje. Dijete može biti preopterećeno bukom, može doživljavati vršnjačko nasilje, imati razvojnu teškoću, zdravstveni problem ili intenzivnu anksioznost. Nekada je potrebno prilagoditi okruženje, smanjiti zahtjev, zaštititi dijete ili uključiti stručnu pomoć.

Zato prije nego što kažemo „moraš se suočiti“, treba pitati: Šta se ovdje zapravo događa? Je li situacija sigurna? Je li zahtjev primjeren dobi, razvoju i trenutnim sposobnostima djeteta? Kakvu podršku dijete treba da bi napravilo sljedeći korak?

Cilj nije da roditelj pomaže manje po svaku cijenu. Cilj je da pomoć s vremenom djetetu omogućava više učešća, pokušavanja i učenja – a ne da sve više situacija postaje moguće samo ako ih odrasli preuzmu.

 

Podrška i preuzimanje nisu isto

Između „pusti ga da se sam snalazi“ i „uradi umjesto njega“ postoji mnogo prostora. Roditelj može prvi put ući s djetetom u trening salu, ali dogovoriti da izađe nakon nekoliko minuta. Može pomoći djetetu da smisli šta će reći nastavniku, ali ga zatim podržati da to samo kaže. Može zajedno s djetetom proći kako uraditi zadaću, ali je ne završiti umjesto njega.

Korisnije pitanje zato nije: „Jesam li mu previše pomogla?“ nego: „Šta moja pomoć omogućava kroz vrijeme?“ Dobija li dijete priliku da učestvuje u rješenju, da pogriješi, popravi, zatraži pomoć i ponovo pokuša? Ili moje učešće postaje uslov bez kojeg ono više ne ulazi u situaciju?

Nekada je najmanja potrebna pomoć upravo najbolja pomoć: dovoljno da dijete ne ostane samo s nečim što još ne može nositi, ali ne toliko da mu oduzmemo cijeli zadatak.

 

A šta se u tom trenutku događa u nama?

Ovdje priča postaje osjetljivija. I nije ista za svakog roditelja.

Neko je odrastao bez dovoljno zaštite i obećao sebi da njegovo dijete nikada neće morati sve rješavati samo. Nekoga dječiji plač gotovo fizički preplavi. Nekoga djetetov neuspjeh vrati u vlastiti školski sram. Nekome je slika „dobrog roditelja“ postala toliko vezana za sprečavanje patnje da teško podnosi trenutak u kojem nema brzo rješenje.

Ponekad razlog uopšte nije duboka rana iz prošlosti. Ponekad smo iscrpljeni, kasnimo, nemamo podršku i jednostavno uradimo ono što će najbrže završiti situaciju. I to je dio stvarnog roditeljstva.

Problem nije ljubav. Problem nastaje kada naš osjećaj nelagode počne redovno određivati količinu pomoći koju dajemo. Dijete možda treba podršku, ali ne nužno onoliko koliko je potrebno nama da se ponovo osjećamo mirno.

 

Jedna korisna ideja iz terapijskog rada: podrška + povjerenje

Na sličnoj ideji zasnovan je i program SPACE – Supportive Parenting for Anxious Childhood Emotions – namijenjen roditeljima djece s anksioznošću. Cilj nije da roditelj postane hladniji, da ignoriše djetetov strah ili preko noći prestane pomagati. Roditelji uče istovremeno poslati dvije poruke: „Vidim da ti je teško“ i „Vjerujem da se možeš nositi s ovim.“ Zatim postepeno mijenjaju konkretna ponašanja kojima su, često iz najbolje namjere, omogućavali djetetu da stalno izbjegava ono čega se boji.

Zašto je to zanimljivo? U jednom istraživanju učestvovalo je 124 djece od sedam do četrnaest godina s anksioznim poremećajima. Jedna grupa djece je bila uključena u kognitivno-bihevioralnu terapiju direktno, dok su u drugoj grupi u SPACE programu radili samo roditelji – bez direktnog terapijskog rada s djetetom. Nakon tretmana, SPACE nije pokazao slabije rezultate od kognitivno-bihevioralne terapije u smanjenju dječije anksioznosti, dok je smanjenje porodičnog prilagođavanja bilo izraženije u SPACE grupi.

To ne znači da roditelj može ili treba sam „izliječiti“ djetetovu anksioznost. Pokazuje nešto mnogo relevantnije za svakodnevno roditeljstvo: način na koji odrasli odgovaraju na dječiji strah može doprinositi održavanju određenih obrazaca, ali može biti i važan dio promjene. Možemo priznati strah, ostati dostupni i pružiti podršku, a da istovremeno ne organizujemo cijeli život oko toga da dijete nikada ne osjeti nelagodu.

Dokazi o SPACE-u još nisu konačni. Sistematski pregled iz 2026. obuhvatio je 12 studija: većina je pokazala smanjenje dječijih simptoma i porodičnog prilagođavanja, ali je kvalitet većeg dijela istraživanja bio ograničen, a rezultati kroz vrijeme nisu uvijek bili dosljedni. Pristup je zato obećavajući, ali potrebna su kvalitetnija istraživanja.

U svakodnevnom jeziku njegova najvažnija poruka možda stane u nekoliko riječi: „Vidim da ti je teško. Tu sam. I vjerujem da možeš napraviti sljedeći korak.“

 

Prije nego uskočimo

Vratimo se djetetu koje ne želi na trening. Prvi korak nije uvjeravanje niti automatsko otkazivanje. Prvi korak je saznati zbog čega ne želi. Čega se konkretno boji. Je li ga neko ismijao? Ne razumije vježbu? Boji se da će pogriješiti? Je li prostor preglasan? Želi li uopće nastaviti taj trening?

Ako nakon razgovora utvrdimo da je okruženje sigurno, zahtjev primjeren i da dijete želi nastaviti, možemo zajedno pronaći ostvariv sljedeći korak. Možda će prije treninga kratko razgovarati s trenerom. Možda će prvi put ostati samo dio treninga. Možda će roditelj biti u blizini, ali neće ulaziti u salu.

Poslije ne moramo pitati samo: „Je li ti sada lakše?“ Možemo pitati: „Šta je bilo teško? Šta si ipak pokušao? Šta si primijetio da možeš? Šta bi ti sljedeći put pomoglo?“ Strah ne mora potpuno nestati da bi iskustvo bilo vrijedno.

I kada osjetimo snažan poriv da odmah riješimo situaciju, možemo sebe pitati: Šta je ovde stvarno problem? Šta ga tačno plaši? Je li situacija sigurna? Treba li mu moje rješenje ili moje prisustvo? Koji je najmanji oblik pomoći koji odgovara njegovim trenutnim potrebama? I čiju nelagodu sada pokušavam najbrže smanjiti – njegovu ili svoju?

Ako je situacija sigurna, možemo pokušati dati malo manje pomoći nego inače. Ne nula pomoći. Samo dovoljno malo da dio iskustva koje može podnijeti ostane djetetu.

Dok dijete uči: „Mogu pokušati i kada me je strah“, roditelj ponekad uči nešto jednako teško: „Mogu biti uz tebe i kada ne mogu odmah učiniti da ti bude lakše.“

 

O autorici

Samra Dedić je pedagoginja, psihologinja i sistemska porodična savjetnica. Majka je jedne djevojčice, a piše o roditeljstvu, odnosima i potrebama koje se nalaze iza dječijeg ponašanja.

 

Izvori

• Lebowitz, E. R. et al. (2020). Parent-Based Treatment as Efficacious as Cognitive-Behavioral Therapy for Childhood Anxiety: A Randomized Noninferiority Study of SPACE. Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 59(3), 362–372.
• Iniesta-Sepúlveda, M., Rodríguez-Jiménez, T., Lebowitz, E. R., Goodman, W. K., & Storch, E. A. (2021). The Relationship of Family Accommodation with Pediatric Anxiety Severity: Meta-analytic Findings and Child, Family and Methodological Moderators. Child Psychiatry & Human Development, 52(1), 1–14.
• Egan, R. et al. (2026). SPACE in Addressing Paediatric Psychological Difficulties and Family Accommodations: A Systematic Review.