M 600 DOBRODOŠLA MEĐU LJUDE KOJI TE RAZUMIJU I ZNAJU KROZ ŠTO PROLAZIŠ.. ONI KOJI NISU PROŠLIKROZ TO NE ZNAJU I NE RAZUMIJU ZATO NITI NEMOJ TROŠITI VRIJEME I ENERGIJU NA OBJAŠNJAVANJE I UVJERAVANJE..

AKO TIJE TERAPIJA POTREBNA PIJ JE, DA BI TI SE KVALITETA ŽIVOTA POBOLJŠALA..

TU ĆEŠ NAĆI POTPORU I RAZUMIJEVANJE KOJE TI TREBA U ŽIVOTU A NE DOBIVAŠ GA OD BLIŽNJIH..

NE DA NE BI VOLJELI, JEDNOSTAVNO NE ZNAJU..

JA VIŠE NISAM TRUDNA PA SVEJEDNO SVRATIM NA FORUM KAD TREBAM DA SE IZJADAM I DOBIJEM KAKV SAVJET I PODRŠKU..

VJERUJEM DA SI NEZADOVOLJNA SA ŽIVOTOM I NE DOVOLJNO MOTIVIRANA.. VJEROJATNO I I SCRPLJENA OBVEZAMA, I ŽIVOTOM..

MI ZNAMO KROZ ŠTO PROLAZIŠ,I RAZUMIJEMOO TE U POTPUNOSTI..

PANIČNE NAPADAJE SAM ISKUSILA KAD SAM U BOLNICI BILA, JAKO GADAN OSJEĆAJ, KO DA ĆEŠ UMRIJETI..

DRAGA, MOŽDA DA ZA PROMJENU POKUŠAŠ MISLITI SAMO NA SEBE I NA DJECU NARAVNO, JER I PRETJERANA BRIGA ZA DRUGE ISTO TAKO UTJEČE NA EMOCIONALNO ZDRAVLJE I SREĆU.. DUGO MI JE VREMENA TREBALO DA SHVATIM DA DRUGIMA NEĆU POMOĆI SA NERVOZOM I STRAHOM ZA NJIH A SEBI MOGU PUNO ODMOĆI..

ISTO TAKO MOŽDA DA POKUŠAŠ RAZLUČITI ŠTO TI IZAZIVA STRAHOVE I PANIČNE NAPADAJE? JA SAM OSVJESTILA SVOJE UNUTARNJE STRAHOVE BAR DONEKLE SAMO TREBAM POMOĆ DA BIH SE MOGLA S NJIMA NOSITI, TO MI JE PROBLEM..

NAUČITI TREBA I SPOZNATI NEKE STVARI O SEBI..

KOD MENE JE MAMINA SMRT BILA OKIDAČ ZA STRAHOVE OD BOLESTI I ZA ZDRAVLJE BLIŽNJIH OSOBA..

ONDA SAM IZGUBILA TRI BEBE U TRI GODINE ŠTO ME UZNEMIRILO I RASTUŽILO JAKO.. ALI SAM U TOM VREMENU PUNO TOGA SPOZNALA O SEBI, ČAK I NAUČILA NEKE NOVE STVARI KOJIH NISAM DO TADA BILA SVJESNA..

MI SMO DRAGA MOJA DRUGAČIJI OD VEĆINE, PRVENSTVENO PUNO EMOCIONALNO OSJETLJIVIJI..

draga jako si me dirnula ovom objavom...zaista u srce
moja psihoterapeutkinja je rekla da zamislim da živim u svijetu slijepaca i da im moram objašnjavati kako izgleda duga
nijansu po nijansu, boju po boju i da i kad im dočaram oni to neće shvatiti...tako i moji bližnji ne shvaćaju moju tešku duševnu bol...
ostala sam bez mame kao 3.godišnjakinja, vukla se s tatom koji je završavao po zatvorima (i dan danas je u Lepoglavi) ja završavala po domovima u njemačkoj, niti jezik niti išta nisam znala.... onda sam završila kod tete koja mi je jedina davala ljubavi i tamo sam jedino bila sretna da bi me moja baka nagovorila da se preselim kod nje i otad su krenule uvrede da nisam ni crno pod noktom mojoj mami, živjela sam pod vojničkim režimom, oblačila sam se kako je ona htjela, van idu samo kurve, morala sam upisati gimnaziju itd itd da ne duljim...uglavnom ja sam se čupala iz njenih ralja da bih opet završila u domu jer sam zbrisala od kuće... onda su me vodili na testove za droge, ginekologu i jako me ponižavali svojim riječima,a ja nikad nisam niti probala ijedno sredstvo osim cigarete..kad sam izašla iz doma opet sam se vratila baki i sve je bilo dobro jedno 2mj i onda opet svađe, uvrede,svaki dan...što god sam radila,ništa nije valjalo...smijali su se mojom pohvalnicom jer imam samo 13 predmeta (sama sam se prebacila u drugu školu) nazivale me retardusom itd itd... onda sam se udala i doživjela jako veliko razočarenje u muža.... saznala sam neke stvari koje su me dotukle... i shvatila da sam zaista sama...baka je umrla dok sam bila trudna s petrom i to smo bile posvađane..nije me htjela ni na samrti vidjeti, njena sestra me se odrekla u ovom stanju jer je rekla da je to moj hir, da su mi djeca dosadila i da je sve to jer sam se rano udala, tako i ujna moja... da sam ja vještica,a moj muž divan i da mi je s njim upala sjekira u med,a da nisam ni svjesna....a meni eto smeta jer nemam kome šefovati... moj razlog je bolnica...kao mala kad je mama poginula ja sam bila u autu i bila sam jako dugo u bolnici i to je izgleda ostalo u podsvjesti...inače sam jako vesel tip osobe i baš me pogodilo ovo sve... ne toliko ovo stanje nego što sam shvatila da sam sama zaista na svijetu i to me još više dotuklo...ali eto Bog mi je dao jednog divnog prijatelja koji je svećenik i maminu prijateljicu koja je prošla sve ovo što mi prolazimo... pa makar njih imam...i ono što me držalo ovo sve vrijeme je vjera...okrenula sam se Bogu, krenula na duhovne obnove,ali tijelo više nije izdržavalo sav napor pa sam se počela tresti i pak odlučila piti tablete i učiniti svoj život normalnim....

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

žao mi je zbog tvoje dječice
zaista je život okrutan

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

VIDIŠ, SUDBINA TI JE UNAPRIJED PREDODREDILA TEŽAK PUT ISTO KAO I MENI, MAKAR IMAM 28 GODINA, A SA 25 SU MI SE POČELE DOGAĐATI RAZNE GROZOTE..

ONI KOJI KAŽU DA JE ŽIVOT LIJEP I DA TREBA UŽIVATI U NJEMU NE ZNAJU ŠTO ZNAČI PATNJA I BOL, MISLIM DA SU NAŠE REAKCIJE POTPUNO NORMALA ODGOVOR ORGANIZMA NA ONO ŠTO SMO PROŽIVJELE..

IMAM PRIJATELJICA KOJIMA JE NAJVEĆI PROBLEM U ŽIVOTU ODLUČITI KAJ BUDU SI TAJ DAN OBUKLE NA POSAO, KAK ONDA DA JOJ OBJASNIM KAK SE OSJEĆAM AKO NEMA KAPACITET ZA SPOZNATI TU TUGU I BOL..

A KAŽEŠ DA SI SE RANO UDALA I DA TI JE MUŽ VELIKO RAZOČARANJE U ŽIVOTU, SAD BU TI DRUGI REKLI BUDI SRETNA KAJ GA IMAŠ I KAJ JE TU KRAJ TEBE, A JA ĆU TI REĆI DA TE RAZUMIJEM JER NITI MOJ MUŽ MENE NE RAZUMIJE I DA U MENI I OSTALIMA NA OVOM FORUMU IMAŠ PODRŠKU I POTPORU I DA SE ZAGLEDAJ DUBOKO U SEBE I POKUŠAJ SHVATITI U ČEMU SE SASTOJE TVOJI STRAHOVI,, NEKE SI VIDIM VEČ OSVIJESTILA, MUŽ, DJETINJSTVO.. I AKO NE MOŽEŠ SE NOSITI S NJIMA, KRENI PO TABLETE.. ZAŠTO DA SE ŠATIŠ BESPOTREBNO AKO NE MORAŠ.. POSTOJE LIJEKOVI KOJI ĆE TI OLAKŠATI TEGOBE..

ALI PRVENSTVENO OSVIJESTI DA LI MOŽEŠ FUNKCIONIRATI BEZ NJIH..

MENI SU MOJI STRAHOVI PODNOŠLJIVI SAD DOK NISAM TRUDNA, ALI U TRUDNOĆO KAD SAM SE BOJALA ZA SVOJE DIJETE, TO MI JE BILA VELIKA MUKA..

DA BI MI NA KRAJU REKLA LIJEČNICA DA ONA MISLI DA JE KOD MENE PROBLEM SKRAĆEN CERVIKS I DA SE ZBOG TOG RANIJE OTVARAM I DA JE KAD SE TO UDRUŽI S INFEKCIJOM NEMOGUĆE ZADRŽATI TRUDNOĆU, KAK SE MENI DOGODILO..

TO MI DOĐE KAO PROKLETSTVO, JER SMO UVIJEK ŽELJELI DJECU..

ON JOŠ NIJE TO PRIHVATIO I STALNO GOVORI O NOVOJ TRUDNOĆI KROZ KOJU JA NE MOGU PROLAZITI A DA NE RODIM ŽIVO I ZDRAVO DIJETE, INAČE BIH STVARNO POLUDJELA..

DOBILI SMO BROJ OD JEDNOG DR. U ZG. KOJI JE VRHUNSKI NA RAZINI CIJELE HRVATSKE BAŠ ZA PROBLEME U TRUDNOĆI I KROZ PAR MJESECI ĆEMO IĆI K NJEMU NA PREGLED I OBRADU, AKO ON KAŽE DA NEMA ŠANSE, JA NEĆU PONOVNO OSTAJAT TRUDNA DA BI MI DIJETE IZRASLO DO DVADESETOG TJEDNA I ONDA UMRLO U MENI..

NE MOGU TO PODNIJETI VIŠE, NITI PSIHIČKI, NITI FIZIČKI..

joj sunce moje
ne mogu niti zamisliti bol koju proživljavaš... baš mi je žao iskreno!!!
tako je strašno to sve... ja imam 23 godine... kažem...tek sam krenula s terapijama i panike više nema,ali je stalno prisutan taj osjećaj tuge i plače mi se stalno...hoće li se i to povuči s tabletama? i grč u želucu pri buđenju ujutro...
baš mi je žao što i vi ostale patite i zbilja tko ovo nije prošao i ne prolazi ne može shvatiti kakva bol je u nama...

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

I JOŠ NEŠTO, NA BOGA SE TRENUTNO JAKO LJUTIM, IAKO SAM VJERNIK I VJERUJEM DA POSTOJI JER MI JE DAO OVOLIKI KRIŽ KOJI JAKO TEŠKO NOSIM..

A ISTINU KAŽEŠ KAD KAŽEŠ DA SI SAMA, ZATO JER JESI.. I JA SAM SAMA.. IMAM MUŽA OD OBITELJI I TO JE TO.. A NI ON ME NE SHVAČA JER NE ZNA KROZ ŠTO PROLAZIM, NE MOŽE SHVATITI..

IMAŠ NAS KOJE SMO TU DA TE UTJEŠIMO I SASLUŠAMO KAD BUDE TREBALO, DA PLAČEMO S TOBOM I DA SE VESELIMO KAD BUDE TREBALO..

MI SMO TVOJA OBITELJ KOJA TI TOLIKO FALI ISTO KAO ŠTO SI I TI NAŠA..

I MENI FALI OBITELJ.. OČITO TI JE ŽIVOT ZADAO PUNO EMOCIONALNIH OŽILJAKA KOJI NISU ZACIJELIILI I KOJI NITI NEĆE TAKO LAKO AKO BUDEŠ KROZ TO PROLAZILA SAMA..

PONAVLJAM, IMAŠ NAS!!

TI SI JOŠ TAKO MLADA JOŠ JE ŽIVOT PRED TOBOM, REKLI BI DRUGI A NE ZNAJU DA SE VJERUJEM OSJEĆAŠ KO DA IMAŠ 103 A NE 23 GODINE..

TABLETE ĆE POMOĆI AKO TI POGODE PRAVU TERAPIJU.. JA KAD SAM NAKON DRUGE TRUDNOĆE PILA FEVARIN, BILO MI JE BOLJE, A TO JE TABLETAZA DJECU KAK JE SLABA..

TRENUTNO NE PIJEM NIŠTA, KRENUT ĆU NA PSIHOTERAPIJU PA DA VIDIM PRVO TO A ONDA TABLETE UVIJEK OSTANU KAO IZBOR AKO NE BUDE DRUGOG NAČINA..

ajme cure najezila sma se kad sam pročitala vase postove
nikome se od nas ne dogadja to iz čistog mira,uvjijek je tu neki okidač...znam da sam godinama trpila poniženja sto od roditelja sto od drugih i to me je jako bolilo i ne samo to tu su i drugi zivotni problemi i tačno sam znala da cu jednom mrati pukniti jer toliko opterećenje nisam mogla izdržati zdravim razumom...al tješim se,bila sma pala u jaku depresiju toliko jaku da nisam mogla glave digniti sa jastuka,mrve kruha u usta staviti i pomirila se sa tim da sam gotova i da mi je to kraj,a onda su me odveli na odjel psihijatrije i kad sam vidila koliko mladih ljudi ima u još gorem slučaju nego sto sam ja bila,muz me je pitao"želiš li da budeš kao i oni ili da se trgneš" ..onda kao da mi je nesto otvorilo oči ,valjda strah da cu postati kao i oni izgubljeni u vremenu i prostoru ne znati za ništa oko sebe,dovoljno mi je bilo tih pola sata sto sam tamo bila da se trgnem i svim silama se borim...hvala bogu pa me je mm poslje odveo jednom psihijatru u Sremsku Mitrovicu (srbija) koji mi je puno pomogao jer je potrefio terapiju od preve tj. zamjenio mi je tablete od onih sto su mi dali na psihijatriji...na psihoterapije nisam nikad isla jer nema te mogućnosti jednostavno mi je preskupo,pitala sam jednom svoju dr opće prakse dal ima socijalni psihoterapeut rekla je da nema nego da moram sama da se snadjem i da platim,a tako imam potrebu da pretresem svoj zivot od najranijeg sjećanja do dana današnjeg i mislim da bi mi to jedino moglo u potpunosti pomoći..ok su mi i tablete ali osjecam da to nije to i da mi još nesto treba da bi se oporavila....

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

moje raspolozenje varira iz minute u minutu ,u jednom trenutku toliko me nesto gane u srce da mi suze same navru,a onda u drugom neka iznenadna sreca koja traje par sekndi i poslje praznina i sve tako u krug...ne znam daj je to od tableta ili sta znam samo da me jako nervira

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

upravo tako, osjećam se kao bakica od 103 godine...niti volje niti života u meni...ali ja se ne predajem!! vozim, trudim si naći neko pozitivno društvo, bavim se djecom,a iznutra se raspadam od tuge
cure koje su vaše dijagnoze?
majo baš me uvijek zanimalo kako se dignu te osobe koje leže kao biljke? kako se one osjećaju??? ja sam mislila da sam u teškoj depresiji,jer cmoljim...meni dosadi plakati i stalno imati knedlu u grlu.....želim se veselitiiiiiiiiiiiiiiiii
ja sam bila u takvom stanju da nisam smjela izaći iz sobe, ući u trgovinu, nisam spavala 2 tjedna, nisam jela, samo sam pušila i pila kave, povraćala žuć od straha i tako skoro mjesec dana... onda sam rekla DOSTA!!!!!!!!! i počela piti terapiju i odlučila sama sebi pomoći jer sam glupača imala averziju prema lijekovima...i evo kažem sad funkcioniram normalno jedino ta nazovimo tjeskoba (grč i nervoza u želucu, mutav osjećaj koji tjera suze na oči) i tuga me još uvijek muče. pogotovo kad sam u kući... i ne mogu si naći ništa što me baš ono od srca razveseli...kao da ne živim... totalno sam iscrpljena i psihički i fizički...pa se pitam: zašto meni? pa vraćam filmove...totalni sam jeb..pesimist i uvijek sve gledam crno ali kako da gledam pozitivno kad u životu jedino pozitivno što imam su djeca....sve il su mi drugi sjeb...ili ja sama...

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

i mi i dalje imamo zdrav razum...nisi luda majo....nama zapravo nije ništa,ali je...mali poremećaj koji se itekako da srediti...vjeruj mi...samo moramo vjerovati u sebe, promijeniti neke svoje stavove,mišljenja,životne navike....samo problem je vrijeme....ja sam inače jako nestrpljiva osoba

evo šta je mene jako diglo kad sam bilo ono na dnu dna doslovno....

http://www.youtube.com/watch?v=Ddo_mGo6YCs





_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

KOPIRALA SAM LINK PA CU GA POSLJE POGLADATI ...(omakla mi se velika slova jbg )
ja sam nekoliko god prije ove zadnje depresije imala jednu depru (tada nisam znala da je to depresija) spala sam na 50 kg,nisam jela ,mama i tata bi me bukvalno terali da jedem ,a ja sam za stolom plakala ko malo dijete jer nisam mogla da gutam tu hranu ,jer mi se gadila,samo sam lezala i pušila do iznemoglosti,popucale me vine po nogama od slabosti organizma,sve podlive sam imala,onda me mama vise nije mogla gledati kako propadam i odvela me dr opće prakse on mi je dao tada xanax /ja mislim/ da pijem 3x2 tablete,malo je reci da sam bila drogirana,tek onda nisam mogla ustati jer sam samo spavala ,kad sam to popila ustala sam i sve je bilo kao prije,ja sma se oporavila,čak sam i nesto kila vratila,tad još nisam imala panične...barem da sam znala sta mi se dogadja pa da sam se adekvatno lječila mozda bi do sad bila izlječena,al kad čovjek nesto ne znam onda ne moze ni da reaguje kako treba...onda mi se desilao ova zadnja depra i ista stvar se pojavila kao i prvi puta samo još u gorem stanju sam bila i tu su bili panični,koji su je javili prije te depre,ali ni onda nisam znala sta je to tj. nisam ih prepoznala... ne znam kako bi objasnila to kad samo lezis kao biljka i zelis da te svi puste na miru,da ti se niko ne obraća,a meni je bilo muka otići i do kupatila,ne mislim doslovno muka,nego nisam imala volje uopšte da ustanem da sjednem,a kamoli da odem do kupatila...i tako sam lezala kao biljka par dana i jedan dan sam osjetila da je gotovo i da ću se pozdraviti sa razumom,ni taj osjećaj ne mogu da opišem ,znam samo da je nešto najgore u zivotu sto sam dozivila ikad...samo tad sam ustala valjda od straha da cu skroz prolupati i rekla nek me vode negdje bilo gdje i bilo kome....malo je reci da u autu nisam mogla ni da sjedim uvijek bi lezala na zadnjem sjedištu...kad smo otisli kod tog psihijatra u mitrovicu,u njegovu ordinaciju su me unjeli,bila sam tamo sat vremena,pričala,plakala jaukala ni ne sjecam se vise sta sve,znam da sam od njega izasla svojim nogama,sa mješkom na licu i rekla muzu "idemo na pizzu" zahvaljujuci njemu malo po malo sam se uspjela digniti,i dalje sam ja lezala,al mi je bilo lakse podnjeti sve oko sebe,dok se skroz nisam pridigla... ništa drugo nego PAKAO...

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

strah od vožnje i auta općenito sam dugo imala,onda je i on polako popustao pa sam počela i sama da vozim,prvo su to bile kratke relacije recimo do trgovine kja je 300 metara od nas i to sam namjerno se terala da idem autom,poslje je strah potpuno nestao,al se vratio opet kad sam zoloft zamjenila calixtom i sad ga opet imam ...ima dana kad se super osjecam,a ima kad se redju strah za strahom tj. panični jedan za drugim i onda me to još vise deprimira...
prije sam svaki dan usisavala kuću,prala čistila,stalno nesto drndala po kuci i oko kuce,a sad me mrzi da dignem dupe sa stolice,al nateram se jer ako se opet prepustim bezvoljnošću onda sam opet na početku...

ne znam sta bi dala da opet budem ona stara puna zafrkancije i energije,bez brige i straha i da uzivam u malim stvarima i sitnicama kao nekad

< Poruku je uredio mala pcelica -- 10.8.2012 15:14:18 >

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

M600,tvoja priča uvelike podsjeca na moj krizni put.i ja sam bez roditelja ostala rano(nikada nikome ne zelim reci kako sam prosla ali ove vase price...)tata je poginuo na dan pada vukovara,na tu obljetnicu svake godine htjela nehtjela zivot moj mi se vraca i prisjetim se iako me svaki dan vraca i podsjeca me,pogotovo kad pogledam mog najstarijeg sina,mihaela.on je podsjetnik toga kako smo prosli gadno oboje,on vise nego ja.tata poginuo mama nestala,poslje sprovoda smo seka i ja stajale kao dva siročeta sto smo i bile.imam more familije ali u tom trenu svi su nestali.par dana poslije vratila se samo baka tatina mama i odvela nas.laka joj crna zemlja umrla je prije 2god.a ja znam da iako je bila povremeno uzasno gruba prema meni i nije me bas voljela kao seku(jer moj lik je vukao na onu drugu stranu familije)ipak se borila s svojim demonima kao i svi mi.uglavnom zivot mi je bio drek.kada se baka "izgubila"alzhajmer,poceli su odjednom svi pitati za nas,al ne zbog ljubavi vec zbog tatine vojne mirovine.maltretiranje se nastavilo,s 10god.sam pokusala samoubojstvo(stid me priznati).sutana sam od doma do doma a onda ostala trudna(jako rano 14god)zavrsila u klasju.tata nije pobjegao ali i on je bio premlad(17god)s problemima s obitelji.kad sam rodila uzeli su mi bebu i mogla sam ga vidjati samo u vrijeme hranjenja,a i tada su me gledali odgurati od njega,donosili su mi papire svaki mjesec da ga dam na usvajanje,ali ja sam znala da je on moje jedino sunce i nisam ga davala,svadjala sam se sa svima,sunjala se potajice na odjel da ga vidim.na porodu sam skoro umrla s njim zajedno,kada je taj dan svekrva nazvala i rekla to mojoj mami rekla je "pa sta nisu pustili da crknu oboje".s mihaelovih 9mj.primjetila sam da nesto nije dobro i govorila svima nitko me nije dozivljavao.
Par mj.kasnije smo izasli iz doma(kad su vidjeli da s njim stvarno nesto nevalja i da ja ne odustajem).i kad sam mislila da napokon je na moja vrata pokucala sreca dozivjeh lom.mihael,nespava ni danju ni nocu,vristi stalno,nema komunikacije...doktori...pretrage...osudjujuci pogledi odasvud i tamo gdje se nisam ni u snu nadala...AUTIZAM...moj svijet,vjera...sve se srusilo...mrzila sam sebe,njegovu bolest,zivot...SVE! Zivot mi je bio prekrasan,dragi i ja smo se napokon vjencali,zivjeli sami,imali novca(nasljedje mog oca)sve smo imali,ali nije bilo utjehe za mene.moj gabriel kad se rodio on me spasio,doslovno...shvatila sam da mene samo ljubav hrani...njegovo prvo "mama vojim te"i p"ti si moja jubičica"je moju dusu nahranilo i tjeralo me dalje...da prihvatim mihaela i njegovu bolest i cjeli moj uzasni zivot...poanta ovog posta je da posaljem poruku,da nisam ovim svime neostecena to je nemoguce.imam ponekad faze da mjesecima zivim u crnilu,usred noci se budim s osjecajem da cu dozivjeti srcani udar...STRAH...da cu izgubiti sve sto sam godinama gradila.mislila sam da sam jedina,i hvala vam cure jer vidim da nisam sama.samo cekam kad ce doc trenutak da cu zbog toga ici po terapiju jer 4.trudnoca je to sprijecila i donekle moja tvrda glava,ali znam da ce do toga doci,jer bas kako vi pisete tako se osijecam i ja

_____________________________

13.04.2000 miko
20.02.2003 gago
17.06.2005 beba
15.08.2010i jedina princeza zvana JEJA

o joj cure moje
girlpower tvoja priča je još teža od moje.... zaista ti imaš veliki križ,ali vidiš kako si jaka...pogledaj što sve uspijevaš...i nikad ne pomisli da si loša majka ili nešto...svi mi nekad mrzimo svoj život...evo ja sa svojom dijagnozom, unatoč dvoje prekrasne djece koje obožavam pomislila sam da mi je dosta i života i svega,ali ne bih digla ruku na sebe...
majo odakle si ti? gle...meni su 2x fulali terapiju.... ja sam došla ispričala kako se osjećam i ona je na temelju mojih riječi dala dijagnozu i lijekove, bez razgovora, bez ičega... kako mi lijek nije odgovarao otišla sam opet da bi mi druga doktorica dala drugu dijagnozu, druge lijekove i uz to q-pin koji se daje osobama koje imaju halucinacije i psihoze...od tog sam spavala i nisam se mogla probuditi...koma, koma...!!! i sad sam se odlučila otići osobi za koju znam koliko je ljudi doslovno "digla iz mrtvih"...žena me poslala na vađenje krvi, hormona, eeg, psihološke testove, razgovor s psihologom,razgovor s njom i tek onda na temelju svega dala terapiju i savjetovala psihoterapiju 1xtjedno.... meni je sve krenulo s paničnim napadima....evo lea dekleva priča o tome, tako sam se ja osjećala,a imala sam ih po 9-10 dnevno


http://www.youtube.com/watch?v=WgibQPU14uI

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

girlpower ja sam imala jako velik otpor lijekovima i mučila se, na kraju mi je tijelo počelo podrhtavati, svaki dio, vilica mi se drmala od straha, dijete nisam mogla primiti, mislila sam da je moj život završen i zaista ni sad mi nije lako jer sam često tužna,ali funkcioniram.... proći će i ta tuga... jednom ćemo se svi skupa smijati ovoj temi...

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

Joj,bojim se doci do ruba,i kad jesam tamo lažem samu sebe,najvecu bol,tugu i strah kod mene uzrokuje to sto znam (200%)da moja djecica imaju samo mene i mm i nikoga vise...kako ce im biti ako bog(jer ako ga ima veoma je nepravedan)jednoga dana odluci da mi vise nebudemo tu a moji misevi nebudu spremni brinuti sami o sebi?ako i budu ovi zdravi spremni sto ce biti s mojim mikijem?tko kaze da ce oni moci(ne htjeti)vec moci brinuti o njemu?jer nije lako,nitko takve ne prihvaca...neznam,puna sam straha kad pomislim...a cesto pomislim jer vidim da me pomalo i zdravlje izdaje,uzdam se u dobre gene...Bog neka nas sve cuva jer u njegovu pravdu se uzdam iako mi je okrenuo ledja bezbroj puta...
Glazba lijeci moju dusu oduvjek,bar na tren...zato su mi sva djeca ovisnici o glazbi,a miko...uh,taj kad zapjeva da neznam da on pjeva mislila bi da mi taj pjevac dosao na vrata kako dobro oponasa
ma djeca su moj zivot a kad oni se razlete i odu...ja cu za njima

_____________________________

13.04.2000 miko
20.02.2003 gago
17.06.2005 beba
15.08.2010i jedina princeza zvana JEJA

a jesi razmišljala da samo odeš na razgovor kod psihologa? meni puno pomogne kad svoje brige podijelim s drugima...

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

Jesam,mnogo puta...ali neznam kud da se okrenem...gdje da ga nadjem,imam li ja novca za to neznam koliko to kosta?htjela sam i mojoj dok.se pojadati(nekako su moji klinci njoj dopali a i ja,a bila mi je dok.od rodjenja)ali strah me i nesvaćanja.mislim,nisam pukla kad mi je bilo uzas,pa koji mi vrag sada?kad je ok i kad su mi ostale samo manje brige sto svatko ima...samo vidim da nisam sto sam prije bila,i nekad se bojim same sebe...hladna,distancirana,i u svemu vidim zlo,davi me to.cudi me da sam i ovoliko rekla...vi ste me potakle.nekad(vrlo rijetko jer vise valjda i neznam plakati)kad pocnem gusim se,grcam od bola...mora da sam osla kraju

_____________________________

13.04.2000 miko
20.02.2003 gago
17.06.2005 beba
15.08.2010i jedina princeza zvana JEJA

ljubice nemoj tako o sebi....gle, odakle da kreneš? ja sam otišla svojoj doktorici opće prakse, rekla o čemu je riječ, da se gušim od te tjeskobe straha,svega....a moj život trenutno je savršen...dvoje zdrave djece, brak super, muž radi za stalno, ja na porodiljnom.... i eto opusti se čovjek i stigne sve na svoju naplatu... nakon što sam joj ispričala osjećaje poslala me psihijatru na razgovor, tamo sam dobila tablete jer je ona smatrala da trebam... ne košta ništa ako imaš dopusnko zdravstveno...ja na psihoterapije idem privatno jer je ova doktorica prebukirana i isto ne znam kako ću toliko odvajati mjesečno,ali moram si pomoći....moraš i ti biti sretna.... i ja jecam, grcam i ne znam plakati i svega mi je dosta,ali moramo si pomoći...molim te otiđi makar na razgovor...vidjet ćeš koliko će ti samo razgovor pomoći i kako će suze kod stručnjaka same izlaziti iz tebe i kao da ćeš biti lakša za 50kg...bar meni tako bude svaki put kad izađe....i zapamti...OSOBA KOJA MISLI DA ĆE POLUDJETI NIJE LUDA!!!! onaj koji je lud nažalost nije svjestan svoga stanja.... šizofrenija,psihoze i te bolesti su na jednoj strani,a anksioznost, panika,depresija na drugoj...i nitko nikada nije poludio od toga,ali je teško boriti se s emocijama bez pomoći okoline i stručnjaka... pomozi si molim te

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

m600 ja sam iz okolice vinkovaca ...

iz svega toga sam skontala da ljudi nikad ne pucaju onda kad im je najteze,nego kad sve prodje i ti se malo opustiš i onda je dovoljna samo jedna jedina sitnica koja te potakne da se sve iznova vrati i onda je to taj trenutak koji niko ne moze da iskontrolira i dolazi do pucanja i padanja u ponor...bar je kod mene bito takav slučaj ,ja sam gutala i gutala i gutala i prozvakala i kad sam prozvakala i mislila to je to i sve je u redu desila se neka glupost i sve progutano i zatureno negdje u podsvjesti je izbilo,a znala sam da ce morati izbiti kad tad,čak sam se u nekim momentima čudila svom zdravom razumu kako sam u stvari jaka i nedam se i kako dobro sve podnosim,al eto moralo je i tome doci kraj... ja sad trenutno nisam bas mišljenja da cu se ikada tome smijati,a volila bi to više od ičega,da kazem zdrava sam i nedam se više,jedan pakao je iza mene i neće ga više biti,ali ne mogu,mislim da cu uvijek imati taj strah od straha što se kaže...ne znam,mozda grijesim,daj bože....

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

zašto si sišla sa zolofta? idi traži promjenu lijeka...očito ti ne odgovara

_____________________________

26.09.2009- velika sekica
21.10.2011-mali čupavac

Ocito cu morati,jer neznam dokle ce ovako,imam srece pa mi mm ima razumjevanja, ali nece to dugo.mislim da ipak trebam jednom otvoriti se,najveci problem i jest to sto se sramim nekome reci tko me ne poznaje,sam drmnem glavom i lazem dobro je,neznam zasto.znam da je glupavo al tako je.iako znam da trebam rjesiti se tih svojih demona,ali tko zna kada ce oni dohvatiti moju djecu putem mene...hvala ti na lijepim rjecima i mislim da cu ipak unatoc svemu udahnuti duboko i otici lijecniku iza 20-og kad se vrati,pa kud puklo da puklo.hvala ti

_____________________________

13.04.2000 miko
20.02.2003 gago
17.06.2005 beba
15.08.2010i jedina princeza zvana JEJA

girlpower meni je najlakse istresti se strancu ,ne znam zasto,sa nikom poznatim o tome ne pričam,a strancu bi rekla sve

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."