Domaća zadaća može brzo postati razlog za svakodnevne svađe. Kada bi je dijete trebalo napraviti, koliko odmora treba nakon nastave i kako ga postupno naučiti da samo brine o svojim školskim obvezama?

Početak nove školske godine donosi i domaće zadaće – a s njima i pitanje koje se pojavljuje u mnogim obiteljima: treba li dijete napraviti zadaću odmah nakon povratka iz škole ili tek kasnije?

Ne postoji jedno pravilo koje bi odgovaralo svoj djeci. Mnogo je važnije pronaći ritam koji odgovara vašem djetetu i postupno ga naučiti da domaća zadaća nije obveza roditelja, nego njegova odgovornost.

 

Odmah nakon škole ili najprije odmor?

Nakon nekoliko sati nastave većini djece treba malo vremena da se odmore, nešto pojedu i odmaknu od školskih događanja. Zato nije nužno najbolje da dijete počne pisati domaću zadaću čim uđe kroz vrata.

Kratak odmor, užina, kretanje na otvorenom ili malo slobodne igre mogu mu pomoći da se kasnije lakše koncentrira. Ipak, pripazite da se odmor ne protegne do večeri, kada je dijete već umorno i svaki zadatak postaje teži nego što bi inače bio.

Kod neke djece dobro funkcionira dogovor: najprije odmor i užina, zatim domaća zadaća, a onda slobodno vrijeme.

 

Važnija od vremena je rutina

Nije presudno piše li dijete zadaću u 15 ili 17 sati. Važnije je da otprilike zna kada je vrijeme za nju.

Predvidljiva rutina smanjuje svakodnevno pregovaranje. Ako dijete zna da nakon dolaska kući slijede užina, malo slobodnog vremena, a zatim domaća zadaća, manje je prostora za neprestano pitanje: „Kada ćeš napraviti zadaću?“

Kod mlađih školaraca na početku možete zajedno odrediti redoslijed poslijepodnevnih obveza. Kada se dijete navikne na rutinu, postupno neka je preuzme samo.

 

Nemojte cijelo vrijeme sjediti uz njega

Kada dijete počne dobivati domaće zadaće, sasvim je razumljivo da mu želimo pomoći. No pomoć brzo može postati pretjerana ako roditelj cijelo vrijeme sjedi pokraj njega, čita upute, upozorava na svaku pogrešku i provjerava svaki odgovor.

Cilj nije da zadaća bude savršena, nego da se dijete nauči samostalno prihvatiti posla.

Na početku mu možete pomoći razumjeti upute ili podijeliti veći zadatak na manje korake. Zatim se povucite i dopustite mu da pokuša samo. Ako zapne, neka najprije razmisli što bi moglo učiniti, a tek zatim neka zatraži pomoć.

 

Umjesto podsjećanja naučite ga planirati

„Imaš li zadaću?“
„Jesi li već napravio matematiku?“
„A čitanje?“
„Jesi li pripremio torbu?“

Ako roditelji svaki dan brinu o svim podsjetnicima, dijete brzo stekne osjećaj da je za njegove obveze odgovoran netko drugi.

Umjesto stalnog upozoravanja naviknite ga da samo provjeri što mora napraviti. Mlađem djetetu može pomoći jednostavan popis: provjeri zadaću, pripremi pribor, napravi zadaću, pripremi torbu za sljedeći dan.

S vremenom bi roditeljskih podsjetnika trebalo biti sve manje.

 

Dopustite i poneku pogrešku

Teško je gledati bilježnicu i znati da je dijete nešto napravilo pogrešno. Još je teže pustiti ga u školu ako je zaboravilo dio zadaće. No upravo manje pogreške mogu biti važan dio učenja odgovornosti.

Ako roditelji uvijek provjeravaju sve bilježnice, ispravljaju pogreške i rješavaju zaboravljene obveze, dijete nema mnogo prilika osjetiti posljedice svojih odluka.

Naravno, to ne znači da mu ne smijemo pomoći. To znači da pomoć nije isto što i preuzimanje njegova posla.

 

Cilj je dijete koje može reći: „Sam ću“

Samostalnost kod pisanja domaćih zadaća ne dolazi preko noći. Prvašiću će trebati znatno više usmjeravanja nego djetetu u višim razredima. Važno je, međutim, da se uloga roditelja tijekom godina mijenja: od osobe koja pomaže organizirati rad do osobe koja je na raspolaganju kada je dijete zaista treba.

A možda je najbolji znak da ste na pravom putu upravo trenutak kada pitate: „Trebaš li pomoć?“ i iz dječje sobe čujete: „Ne, sam ću.“