I tako sam ja postala majka. Rodilo se prekrasno maleno djetešce. To nevino, savršeno biće koje me gleda velikim okicama i očekuje od mene da mu ispunim sve želje i potrebe. Tako je prekrasan. Samo reci dragi, sve ću ti ispuniti.

Suze su same počela teći niz moje lice. Svi me čudno gledaju. Majka koja plače nad svojim djetetom?? Mislit će da sam poludjela, školski primjer postporođajne depresije. Čitala sam nešto o tome, mnogi daju razne savjete. To mi je bilo previše za čitati.

 

Ma to se meni neće dogoditi, to se događa nekom drugome.

 

Čitati ću savjete ako bude potrebe za time, pa nije više sramota priznati da ti je teško. Prevazišli smo kameno doba u kojem su se takve žene izolirale iz društva jer nisu bile prikladne majke. Ovo je demokracija, majka ima pravo na psihološku pomoć, zar ne?

 

 

Čitam svjedočanstva na internetu (blaženi internet na kojem možeš saznati sve što te zanima).

 

Možda ipak tek koračamo prema demokraciji. I to je nešto, osvještavamo se da postoji potreba za psihologom u rodilištu, možda će ta misao doći do neke pametne glave u Saboru koja će se zauzeti za to da svako rodilište dobije jednog psihologa. 34 psihologa, toliko ih je potrebno da pokriju cijelu Hrvatsku.

 

Koliko bi sretnih majki izašlo iz rodilišta i tko zna koliko bi ih se ponovno sretno vratilo u njih?

 

Suze same kapaju po njegovom bodiću označenim velikim pečatom rodilišta. Sretna sam što je porod dobro prošao i što sam izbjegla sve one traume o kojima pričaju mnoge majke. Zahvalna sam zbog toga. Suze su sad krenule teći još žustrije. Sad se više ne može procijeniti tko glasnije plače u sobi – bebe ili ja.

 

Medicinska se sestra zabrinula. Ispituje me kako sam, treba li mi pomoć, a ja ne mogu ni progovoriti, grcam u suzama i odmahujem glavom da shvati da je sve u redu. Ona me uzima pod ruku i spušta polako da sjednem na krevet.

 

Sve je u redu, htjela sam joj reći. Omele su me misli, smrskale moje osjećaje i rasule ih po bolničkoj sobi – dojenje, izdajanje, gugutanje, zaljubljeni pogled, maženje dok ne sklopi snene oči, oblačenje, presvlačenje, a onda je tek krenulo žestoko – vršnjaci, televizija, mobiteli, Internet, bullying, politika, ratovi….– raspad sistema u glavi. Novopečena majka u meni već plače, vrišti, moli za milost. Sve što sam naučila, čitala, promatrala primjere svojih prijateljica koje su to već prošle, sve se to srušilo na mene i pretvorilo u jednu kašu.

Kako ću ja to?? Kojim redom krenuti? Što ako pogriješim? Hoću li imati snage?

 

Nema povratka, nema odustajanja.

Malo me je strah.

 

Duboko dišem, gledam u točku na zidu i čekam da sve nestane iz moje glave. U smiraj oluje osjećaja, pogled mi padne na moju bebicu. I dalje me gleda tim velikim očima i pogledom me pita – zašto se brineš? Zajedno smo, lijepo nam je i to je dovoljno.

 

Shvaćanje mi se prikralo dodirom njegove ruke.

 

Ne želim se više odvojiti od nje. Zajedno smo, preživjeli smo porod, idemo hrabro naprijed. On je dio mene i ja sam dio njega. Takvu ljubav još nisam osjetila. Čujmo što će doktori i sestre reći, oni bi trebali znati ponešto o tome što i kako dalje.

 

Ležimo zajedno na bolničkom krevetu, stisnuti jedno uz drugo. On mirno spava. Prvo je dojenje dobro prošlo. Zadovoljna sam. Do mog kreveta je njegov krevetić, ali osjećam da mu je bolje uz mene. Na njemu se vidi da je sretan i zadovoljan. To je ključ dobrog odgoja.

 

Odgoj? Ajoj. Je li moja ideja dobrog odgoja točna? Što bi to zapravo bio „dobar odgoj“?

Ne budi lijena, hajdemo vidjeti što nam internet nudi.

 

„Odgoj je proces izgrađivanja, razvijanja i oblikovanja čovjeka u njegovim ljudskim odlikama. Njime se trajno prenose društveno-povijesna iskustva čovječanstva, stečevine kulture i civilizacije na nove naraštaje.“ Hrvatska enciklopedija

 

Zanimljivo.

 

Beba do nas plače, mama joj govori da je razmažena i pušta ju u krevetiću da se sama smiri. Steže mi se želudac. Beba se rodila, želi biti blizu svoje mame jer je devet mjeseci bila dio nje, naravno da je nezadovoljna što ne osjeća njeno kucanje srca, naravno da joj nedostaje miris tople mamine kože blizu koje se osjeća sigurno i zaštićeno.

 

Odlučila sam da joj neću ništa reći. Nezadovoljstvo i nervoza majke ne bi pomogla toj bebici, a već iz iskustva znam da je najpametnije ne petljati se u tuđi odgoj i znam da će ta mama učiniti ono što ona misli da je najbolje za njeno dijete. Najbolje za njeno dijete – za dobrobit djeteta.

 

To su izrazi koji se često mogu čuti od strane stručnjaka, no ne želim sad razmišljati o tome.

 

Vjerujem da svaka majka ima instinkt kojim točno može osjetiti potrebe svoje bebe, no ova ga je majka odlučila odmah ugasiti misleći da ona „zna“ što treba njenom djetetu. Da, neke majke toliko dobro „znaju“ što činiti s djetetom da su im savjeti stručnjaka smiješni.

 

Umiriti dijete koje plače, ma dajte, moja je baka puštala djecu da plaču i da vidiš kako su prestali tražiti blizinu odraslih. Kako su, kad su osjetili da su prepušteni sami sebi, počeli sami određivati pravila, no uz dobre batine, opet bi postajali „dobri“. „Batina je izašla iz raja!“ rekli bi naši stari. Da, zato se danas sve te „dobro“ odgojene generacije krive od boli koju su na njihova ramena stavili ti isti roditelji u djetinjstvu, a da ni sami ne znaju što ih to zapravo boli.

 

„Odgajati ću svoje dijete kako su mene moji roditelji odgajali“ kaže on s visoka i vrlo ponosno, „Gle kako sam ja dobro ispao, šta mi fali.“ To što svaki dan urla na svoju ženu, razbija stvari po kući i sije strah pod kožu svoje djece, to je „normalno“ jer su to tako njegovi roditelji radili.

 

Jesu li to društveno – povijesna iskustva koje želimo prenositi na našu djecu? Kako će takvo dijete otkriti sreću u svom životu? Kako će se poštivati i voljeti i postaviti temelje za dobre odnose u društvu, na poslu i u svojoj obitelji? To nije napredak. Ostali smo zakopani u krivim odgojnim stavovima naših predaka. Daleko smo mi od Evrope.

 

No, volim odabirati stavove koji mi se čine više ljudskiji.

 

Činjenica je da se svi mijenjamo i hvala Bogu, nova su istraživanja dokazala da se mozak razvija cijeli život i sada znamo da su učitelji „starog kova“ griješili kad su nas na početku školovanja „označili“ ocjenom koju do kraja školovanja nisi mogao promijeniti. Cjeloživotno učenje i zdrava komunikacija. Tu leži sjeme promjena u našem društvu.

 

Sve ukazuje na to da se ljudi mogu promijeniti.

 

IMA NADE

 

Možda roditelji stava „batina je izašla iz raja“ neće moći mijenjati svoje odgojne metode, ali ukoliko ljudi otvorena srca pokažu pozitivan primjer, možda će sljedeća generacija izrasla iz tih batina odlučiti mijenjati odgoj svoje djece na bolje.

 

Dug je to i spor put sazrijevanja našeg naroda, ali kao što se svako dijete razvija svojim tempom i brzinom, tako će i naš narod.

 

Ima nade!

 

To je ono što želim pružiti svom djetetu, pozitivan primjer iz kojeg će učiti. Kako da moje dijete bude sretno, ako ja nisam? Kako da bude uspješno, ako ja nisam? Ali nisam jedina u takvom razmišljanju. Ima nade za nas.

 

---

 Maja Ružić - već 20 godina radi sa djecom i mladima svih uzrasta. Uz komunikaciju, svoje je sposobnosti, interese i vještine razvijala na svim kreativnim područjima te je uz to prirodno proizašla i suradnja s roditeljima kojima sa zadovoljstvom prenosi male tajne dobrog odgoja djece. Kolumna "Ritam zdrave komunikacije" posvećena je stvaranju svijesti o dobrobitima kvalitetne i zdrave komunikacije.

Više o njoj i njenom radu možete pročitati na njenoj FB stranici i Instagram profilu.