Kretanje djeci s ADHD-om može pomoći kod pažnje, samoregulacije i nekih izvršnih funkcija. No je li važno koji sport odaberu? Istraživanja pokazuju da odgovor nije tako jednostavan.

Kada govorimo o djeci s ADHD-om, često čujemo da imaju puno energije i da se samo trebaju dovoljno „istrčati“. No povezanost ADHD-a i kretanja puno je zanimljivija. Sport nije koristan samo zato što se dijete tijekom aktivnosti umori.

Istraživanja pokazuju da redovita tjelesna aktivnost kod djece s ADHD-om može pozitivno utjecati prije svega na pažnju i neke izvršne funkcije – sposobnosti koje su djetetu potrebne kako bi planiralo, usredotočilo se, kontroliralo svoje reakcije i prilagođavalo se različitim situacijama.

 

Kretanje nije lijek za ADHD

Prije svega važno je naglasiti što sport ne može učiniti. ADHD je neurorazvojni poremećaj i tjelesna aktivnost nije terapija kojom se jednostavno mogu zamijeniti drugi oblici stručnog tretmana.

Britanske smjernice NICE kod ADHD-a preporučuju zdrav način života i redovitu tjelesnu aktivnost, ali sport se ne navodi kao zamjena za druge oblike liječenja. Slično liječenje ADHD-a razmatra i Američka akademija za pedijatriju, koja ovisno o dobi djeteta i njegovim teškoćama među ostalim preporučuje bihevioralne pristupe i lijekove.

Sport je stoga najbolje promatrati kao jednu od aktivnosti koje djetetu mogu pomoći u svakodnevnom funkcioniranju, a istodobno donosi i opće zdravstvene koristi redovitog kretanja.

 

Što kažu istraživanja?

Posljednjih godina provedeno je više istraživanja i analiza u kojima se proučavalo kako tjelesna aktivnost utječe na djecu i adolescente s ADHD-om.

Veći pregled istraživanja, objavljen u časopisu eClinicalMedicine, pokazao je dokaze o pozitivnom utjecaju tjelesne aktivnosti prvenstveno na nepažnju, sposobnost inhibicije impulzivnih reakcija i kognitivnu fleksibilnost. To je sposobnost osobe da se prilagodi promjeni i prebaci s jednog načina razmišljanja ili djelovanja na drugi.

Metaanaliza 15 istraživanja, u kojima je ukupno sudjelovalo 734 djece s ADHD-om, također je pokazala poboljšanja pažnje, izvršnih funkcija i motoričkih sposobnosti.

Međutim, rezultati nisu jednako uvjerljivi u svim područjima. Istraživači, primjerice, nisu utvrdili jasno poboljšanje hiperaktivnosti, agresivnog ponašanja, socijalnih teškoća ili depresivnih simptoma.

Zato nije sasvim točna predodžba da će sport jednostavno „ukloniti“ hiperaktivnost. Njegove koristi mogu biti mnogo više povezane sa sposobnošću koncentracije, kontroliranja reakcija i izvršavanja zadataka.

 

Nije važno samo koliko se dijete kreće

Posebno zanimljivo područje istraživanja jesu sportovi i igre u kojima dijete tijekom kretanja ne ponavlja samo jedan te isti pokret, već mora neprestano pratiti i ono što se događa oko njega.

Zamislimo igru s loptom: dijete mora primijetiti gdje se nalazi lopta, pratiti druge igrače, predvidjeti što bi se moglo dogoditi, odlučiti kamo će potrčati, a već u sljedećem trenutku možda mora promijeniti svoj plan.

Takve su aktivnosti kognitivno zahtjevnije.

Metaanaliza 32 istraživanja pokazala je da aktivnosti koje tjelesnu vježbu kombiniraju s kognitivnim zahtjevima mogu pozitivno utjecati na izvršne funkcije i motoričke sposobnosti te imati učinak i na simptome ADHD-a. Autori su pritom upozorili da su potrebna još kvalitetnija istraživanja prije nego što ćemo sa sigurnošću moći reći koji je oblik vježbanja najučinkovitiji.

 

Koji je sport najbolji za dijete s ADHD-om?

Na ovo pitanje znanost zasad nema jednostavan odgovor. Ne možemo reći da bi sva djeca s ADHD-om trebala trenirati nogomet, plivati ili se baviti borilačkim vještinama.

Istraživači su ipak proučavali različite sportove.

U manjem istraživanju u kojem je sudjelovalo 40 djece s ADHD-om, u dobi od 9 do 12 godina, 12-tjedni prilagođeni program plivanja doveo je do poboljšanja nekih pokazatelja ponašanja, inhibicije i školskog uspjeha.

Proučavan je i judo. U istraživanju s 57 djece s ADHD-om nakon tromjesečnog programa zabilježeno je poboljšanje nekih aspekata vizualno-prostornog radnog pamćenja. Međutim, ni kod juda rezultati različitih istraživanja nisu potpuno ujednačeni.

Pojedinačno pozitivno istraživanje stoga još ne znači da je određeni sport najbolji izbor za svako dijete s ADHD-om.

 

Ekipni ili individualni sport?

Ni ovdje ne postoji univerzalno pravilo.

Nekoj djeci mogu odgovarati sportovi u kojima se puno toga događa i u kojima moraju brzo reagirati na promjenjive okolnosti. Drugoj djeci može više odgovarati individualna aktivnost s jasnijom strukturom i manje vanjskih podražaja.

Pri odabiru je zato dobro prije svega promatrati dijete. Veseli li se treningu? Uspijeva li pratiti što se događa? Je li često frustrirano? Osjeća li se dobro u grupi? Odgovara li mu način na koji trener daje upute?

Važan dio priče nije samo sport nego i okruženje u kojem dijete trenira.

 

Kada je problem čekanje, a ne sam sport

Organizacija CHADD, koja se bavi ADHD-om, upozorava na nekoliko vrlo praktičnih poteškoća s kojima se dijete s ADHD-om može susresti tijekom sportskih aktivnosti.

Teže mu može biti kada dugo mora stajati u redu i čekati da dođe na red, kada trener daje više uputa odjednom ili kada dulje vrijeme mora pratiti što se događa, a da pritom samo nije aktivno uključeno.

To ne znači da dijete nije za sport.

Mogu pomoći kratke i jasne upute, konkretni zadaci, manje vremena bez aktivnosti te dobra komunikacija između trenera, djeteta i roditelja.

Upravo trener zato može biti jedan od ključnih čimbenika koji će utjecati na to hoće li dijete u određenom sportu uživati i u njemu ustrajati.

 

„Samo treba potrošiti energiju“ previše je jednostavno objašnjenje

Kada imamo dijete koje je neprestano u pokretu, lako je pomisliti: ako dva sata bude trčalo za loptom, nakon toga će napokon biti mirno.

No istraživanja o ADHD-u i sportu pokazuju mnogo širu sliku. Koristi tjelesne aktivnosti nisu povezane samo s time da se dijete fizički umori.

Istraživači proučavaju njezin utjecaj na pažnju, sposobnost inhibicije impulzivnih reakcija, kognitivnu fleksibilnost i druge izvršne funkcije. Zato sve više pozornosti privlače i aktivnosti koje tjelesno kretanje povezuju s razmišljanjem, donošenjem odluka i brzim reagiranjem na okolinu.

 

Najvažnije je da dijete pronađe aktivnost koja mu odgovara

Za djecu i adolescente općenito vrijedi preporuka Svjetske zdravstvene organizacije da u prosjeku imaju najmanje 60 minuta umjerene do intenzivne tjelesne aktivnosti dnevno. To nije posebna preporuka za ADHD, nego preporuka za zdravlje sve djece i adolescenata.

Istraživanja ADHD-a zasad nam ne omogućuju toliko precizan recept da bismo roditeljima mogli preporučiti točno određen broj treninga ili minuta vježbanja koji će poboljšati simptome.

Isto tako, ne postoji jedan sport za koji je dokazano da je najbolji za svu djecu s ADHD-om.

Mnogo je važnije pronaći aktivnost koja djetetu odgovara, u kojoj se dobro osjeća i u kojoj može ustrajati. Netko će je pronaći u ekipnom sportu, drugi u bazenu, treći u borilačkim vještinama ili nekom drugom obliku kretanja.

A ako dijete u prvom sportu koji isproba ne pronađe svoje mjesto, to još ne znači da sport nije za njega. Ponekad mu je potrebna samo drugačija aktivnost, drugačiji način treninga ili okruženje koje mu više odgovara.