ej cure jel to normalno svaki dan 2 čaše vina popit da sam dobre volje ,život nije lak pa ga tako nekak podnošljivim napravim,sama sam po cijele dane ,
negativne misli dolaze jače su od mene kako da si pomognem

reci nest na to

I ja dok kuham popijem casu dvije piva...mislim da je to ok,pa ne padamo pod stol hvala bogu.i ja sam ti sama stalno nitko mi ne dolazi,imam djecicu pse knjige krizaljke i to je to.mislim da me to i ubija najvise...pa sam toliko u banani često i tuzna bezveze...nesekiraj se anoniman bezveze

_____________________________

13.04.2000 miko
20.02.2003 gago
17.06.2005 beba
15.08.2010i jedina princeza zvana JEJA

anoniman,

nije normalno!!!

preraste u ovisnost!!

to sam i ja radila..

nakon puno nedaća život mi se sveo na ispijanje vina da se oraspoložim..

uskoro ti neće dvije čaše biti dosta, trebat ćeš više..

moj savjet je potraži ljude, prijateljice, društvo u kojem se ugodno osjećaš,, UKLJUČI SE U GRUPE, PLANINARI, ČINI NEŠTO ŠTO TI DAJE ZADOVOLJSTVO..

moj terapeut kaže da je to zato jer se ne osjećam voljeno od nikoga zato se osjećam usamljeno..

na lijekovima sam sad i mi svi na ovom forumu imamo više manje iste probleme, samo iz različitih uzroka...

ako ti je nepodnošljivo, potraži pomoć..

dugo mi je trebalo dok nisam pristala na lijekove, ali sam ih počela piti i moj je život koliko toliko normalan..

terapeut mije dao jako vrijedan savjet, a to je strpljenje.. kad dođe teško treba se strpiti, dok ne dođe bolje.. a uvijek dođe bolje..

prije par dana htjela sam se ubiti tako mi je bilo.. i onda se sjetih njegovih riječi i prespavala sma noć i ujutro sam bila zahvalna jer sam se probudila živa i zdrava..

dođu faze.. a lijek za usamljenost je društvo i druženje.. onda je sve nekako lakše..

pčelice, prošla je depresija?? opet si ok?? .-)

mene čeka petog jedanaestog hospitalizacija i operacija i hrpa pretraga vezano uz planiranje trudnoće..

to ću obaviti a onda pustiti vremenu da učini svoje i kasnije odlučiti što ćemo..

ja kad sam sama sam isto jako tužna i usamljena.. mislim da je to neki normalan osjećaj kod depresivaca.. samo je loše ako si i u društvu i opet se osjećaš loše.. dobro je ponekad, ali ne uvijek..

znači - STRPITI SE I PROĆI ĆE!! -

anoniman ne znam sta da ti kazem,ja nisam bas ljubitelj alkohola,a i zbog tableta nesmijem piti...dodje mi nekad da popijem čašu piva ili deci vina,toliko bi smijela,al ga svejedno ne popijem...

leptirice jesi pročitala mozda onu knjigu sto sam ti rekla?

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

čitala sam malo lindena a i neke druge naslove, teorija izbora, ducayeve knjige o psihonanalizi i ponekad mi se čini na trenutke da sam bolje ali treba raditi na sebi.. puno raditi i biti strpljiv a meni fali strpljenja. užasno sam nestrpljiva i sama sebi štetim s tim, već sam si naštetila ali učim polako i napredujem..

ti mi se činiš bolje??

umirem od straha od ove oparacije..

ali bit ćše to bolje za mene da sad riješim dok sam još na bolovanju.. našla je dr. neku nepravilnost na maternici koja je dio problema, a to će riješiti.. ali ostaje još dosta toga.. uspjela sam ishodovati hospitalizaciju da mi tamo naprave sve pretrage da ne hodam ko budala za tim mjesecima, i to je moja mala pobjeda.. samo jedva čekam da se toga svega riješim i da počnem raditi i normalno živjeti.. i da vrijeme pokaže konačnu odluku u vezi djeteta, da li ćemo ići na trudnoću ili ćemo ići u posvojenje.. vidjet ćemo.. i to će proći..

čitala sam tvoje ranije postove gdje pišeš da te muči stambeno pitanje i financije, ja s tim nemam većih problema pa se opet mučim s deprom i anksioznošću..

mislim da me terapeut navodi da shvatim kako podsvjesno nisam zadovoljna u životu i da je krivica na nužu zbog toga, a možda i jeste ali odbijam da to povjerujem i da odem od njega. nije mi za ostati u OVAKVOM odnosu jer nisam zadovoljna, auvelike je tome doprinijelo i sve ono što se izdogađalo a ne želim niti ne mogu otići od njega. ipak ga volim jako..

pa da, mi imamo jako nesredjen život gdje god se okrenemo udaramo u zid nikako na zelenu granu ali počela sam prihvacati situaciju takva kakva jeste i uzivati u onome sta imam pa mi je malo lakse,naravno da bi mi bilo bolje kad bi se bar to stambeno pitanje riješilo pa da se ne moramo potucati kao kučići po tudjim kucama...

jel tvoj muz pravio ikakve pretrage zbog toga sto ne mozes da izneses trudnocu do kraja? kakvo je stanje kod njega?

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

da pravo kažeš, vjerujem da bi ti bilo lakše.. ah..

on ima sve nalaze u redu, sa mojom maternicom nešto ne štima, ali će možda sljedeća trudnoća bit ok, ali samo možda, nikad se ne zna.

sad ću obavit još te pretrage i operaciju i onda ću ostaviti to sve malo na miru pa ćemo za neko vrijeme odlučiti, i vidjeti konačno i liječnička mišljenja i sve..

cure, držite se..

leptirica hvala na info.znam da bi trebala naći društvo ,ali kad sam sa frendicom (zavisi koji dan) ide jedno vrijeme onda me žicira jer ja bi pričala o svom problemu da sam sebi dosadna ,
sa mm nemogu stalno o tome pričat mm ,on kaže te probleme nisu problemi to je život da se opustim da svi imaju probleme,pa se pitam pa šta je samnom ,uvjek mi je u mislima da je bolje da nastavvim život sama ,koliko mora čovjek trpit , ono šta ja tažim to je samo u bajki jel to moguče da sam sebe samu zeznila ,tražim previše od muža on nije typ za maženje ,ili ako nemamoisto mišljenje ja sam u banani ,ja sam sebi sama naštetila ,ja u glavi imam svoj misao kako bi htjela da mi život izgleda i jako mi je teško prihvatit ako krene drukčije ,jel vam to poznato? kako bi ja to uvježbala da to ne radim

drage moje,nisam se javljala neko vrijeme,bila sam stvarno dobro i sad sam,redovito vas čitam al sad moram ostavit odgovor.
ovo što mi prolazimo doista je prolazno,vjerujte mi,ne govori vam netko tko nikad nije doživio panični napad,depresivnu epizodu nego žena koja je već 3 godine na AD,koja svakodnevno dan započinje uzimanjem tablete,koja uvijek uz sebe mora imat xanax za "zlu ne trebalo",koja je isto tako svjetle točke života tražila u izlascima,ispijanju par čaša vina koje su kasnije prerasle u malo više čaša i još gore panične napade kad ostaneš sam sa bocom,žena koja je isto razmišljala o samoubojstvu,imala u glavi film kako da to najbezbolnije za obitelj i prijatelje napravi,da se ne čuje,da ne zaprljam puno stan,da me nađe netko psihički najjači.sve sam to prošla i razumim vas u potpunosti.
nisam ni sad najbolje al sam puno bolje nego sam bila,Bogu zahvaljujem što nisam digla ruku naa sebe,što sam konačno pronašla pravi AD i što se konačno osjećam živom.
naravno,još imam povremene depresivne epizode,pogotovo kad vidim majke sa djecom a znam da moje godine borbe sa neplodnošću nisu rezultirale pozitivnim rezultatom,tad se zatvorim u sobu,isplačem,sjednem u auto,pustim si neki cd i vozim,vozim kilometrima,kad se malo smirim sjednem sa mužem i popričam o svemu tome,razumi me,vidi kroz šta prolazim al nadam se da nikad neće osjetiti ovu bol.
al šta ćemo,život ide dalje,treba se boriti,zapamtite uvijek od zla ima gore i ne daj Bože da nas to snađe,okupirajte svoje misli nečim,fizički se aktivirajte(meni je to jako puno pomoglo,kad sam konačno ponovo počela vježbat i dugo šetat povećala se i želja za sexom i sad sam psihički puno bolje a i odnos sa mužem je puno prisniji),čitajte,crtajte,čistite,ma bilo šta samo da ispunite vrijeme.
nadam se da ću uskoro od vas pročitati neki pozitivan i optimističan post,da ćete se uspjeti izboriti sa ovom nevoljom što nas snalazi,mislite na sebe,svoje dobro,budite jake i ne dajte mi se.pusaaaaaaaaaa

quess svaka čast na volji i upornosti,to je u nasem stanju tesko izgurati

anoniman u potpunosti te razumijem,manje više svi koji bolujemo od depresije imamo iste misli i strahove i tesko nam je da se uhvatimo u koštac sa tim

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

guess, bravo!!!!

onu srijedu kad sam napisala onaj post da idem popit taablete da zaspem, zaista sam se i osjećala jako loše.. terapeut mi je rekao treba pričekati, treba strpljenja, treba vremena. to je istina. odlučila sam da ču otići spavati i ujutro ako bude loše onda ću to napraviti. ujutro kad sam se probudila, bila sam zahvalna jer sam se probudila. otad mi je to zlatno pravilo, STRPLJENJE!!
I LAKŠE MI JE ONDA.

anoniman, potraži pomoć, kreni na terapiju, učini nešto. nemoj se predavati. mi smo svi ovdje s dijagnozom depresije i na lijekovima smo. mi shvaćamo svoju bolest ozbiljno, kao što i jeste. podupitemo, bodrimo i tješimo jedni druge. s ddepresijom se treba naučiti živjeti i s anksioznošću ili paničnima, kako tko ima..

ima puno knjiga na tu temu - lindenova teorija, moć sadašnjeg trenutka (ona je mene jako nadahnula) i ducayevi naslovi su isto zanimljivi.

interesiraj se i raspitaj da dobiješ liječničku pomoć . počni od liječnika opće prakse pa onda polako dalje. ja idem psihoterapeutu koji mi jako puno pomaže da razumijem prirodu svoje bolesti i da učim živjeti s njom.. ne nestane ona ali u razgovoru s njim učim ispočetka živjeti i prihvatiti tu svoju situaciju..

pčelice, kako si??

ja sam maloprije imala uzasan napad panike imala sam osjećaj da mi je utrnila desna strana lica i glave i kao da me neko pritišće,da ću se ugušiti nešto me steglo u grlu ,mislila sam da cu dobiti moždani umivala sam se hladnom vodom ali nista nije pomoglo,stvarno sam mislila da sa gotova,štipala sam se po lici ,ali nista nisam osjetila,a znam da mi ne trni lice,zatim sam se počela nekontrolisano tresti ,ruke noge sve je drhtalo inisam mogla ni to da kontrolišem i svjesna sam toga da je sve u mojoj glavi ali nisam se mogla iskontrolisati,čak sam se u toj panici nabrzinu obrijala da ako me strefi moždani da su mi bar noge obrijane onda sam popila jedan normabel da se smirim ,inače vec danima nisam popila ni normabel ni xanax sve sam se nekako uspjela kontrolirati do sad i onda sam uporno sama sebi ponavljala da mi nije nista da sam jača od toga i da je to sve samo u mojoj glavi...to je trajalo nekih pola sata,sad me je malo popustilo...u tim momentima mi dodje da me nema,da ne zivim više jer to je pakao nad paklima

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

draga pčelice,

poznat mi je taj osjećaj, imala sam u bolnici panične.. ne možeš kontrolirati to, isto drhtala jedno pola sata i stislo me u prsima, mislila sam da ču se ugušiti.. dok mi nisu dali injekciju od deset mg normabela pa sam došla k sebi.. grozno.. trebaš istrpiti to kad se dogodi, jednostavno, nema ti druge nego istrpiti i znaj da ćće prestati.. ali to dasi brijala noge bilo mi je smiješno kad sam pročitala.. sorry ali je tako..

STRPLJENJE I TRPLJENJE,na to se svodi naš život.. jad i bijeda smo ti mi na ovom svijetu, znaš??

pogotovo s našom bolesti..

jesi li sad bolje kaj??

danas me još drzi neki odvratan osjecaj,imala sam par paničnih ali blazih,nista strasno samo taj odvratan osjecaj da ce me opet ćopiti veliki panični pa sam valjda zbog toga napeta



_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

znam ,strah od napada te muči.. vjerujem.. ah, siroče moje.. drži mi se!!!!!

EEE ovako, prije nekih pola godine mi se dogodilo slično, pojavila se užasna glavobolja, trnci u lijevoj ruci i nozi, gubljenje slike, povraćanje, izgubila sam dar govora, nisam mogla objasniti što mi je dok sam došla na hitnu pa su se derali na mene (?!) jer sam samo plakala jer sam bila očajna što im nemogu reći što mi je (dečku nisu vjerovali dok smo došli i dok im je rekao što mi je), a doktor je naravno odmah prosudio da nisam normalna na kraju su me ostavili u bolnici preko noći na odjelu neurologije, dali su mi valjda nešto za smirenje, infuziju i ostale kemije i preko noći je sve to prošlo, a doktoru je vidno bilo žao što je tako postupio prema meni iii napravili su mi sve pretrage glave, mozga, vrata i uspostavilo se da mi nije - ništa? Doktor je rekao da mu je to fenomen i pomalo čudno i poslao me doma. E sad, da li je to bio panični napad? I od čega panični napad nastaje :/ ?
Trenutno sam u 18tom tjednu trudnoće i ne znam kako bih postupila da mi se idući puta ovo dogodi, najviše zbog brige za bebu, šta vi kažete na to???

_____________________________

Gabriel 03.04.2013.
Marija Evelyn 24.10.2015.

ja sam i u trudnoci imala panične (samo tada nisam još uvijek znala da bolujem od istih) i sve me je bilo strah šta ako se ukočim pa time prekinem dotok kisika kroz pupčanu vrpcu do bebe,šta ako se onesvjestim pa padnem na stomak i ubijem bebu,šta ako se počnem gušiti pa beba ostane bez kisika takve i slične strahove sam imala stalno,tek sam poslje porodjaja skontala da su to panični napadi,ja sam ih imala i prije trudnoce ali nisam znala da su oni,nije mi bilo jasna zasto me hvatala nesvjestica kad god udjem u tramvaj ili bus,meni nebude dobro,počnem da se znojim i vrti mi se u glavi pa bi znala svakih par stanica izlaziti van da uhvatim zraka,onda bi čekala drugi bus ili tramvaj i tako u krug..

mozda kod tebe jest bio panični sobzirom da ti nisu nasli nikakve nepravilnosti u nalazima,nadam se da ti je bio prvi i zadnji

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

i ja se nadam da ti je bio prvi i zadnji.. ali ako i dođe, tako će i proći.. samo to treba znati!!!

živimo za one sitne male komadiće života, rijetke trenutke sreće kad nam nije žao što smo se rodili i što postojimo, kad ne žalimo za postupcima i djelima i da nam barem nije onako kako nam je.. kad smo stvarno iskreno sretni, ne pretvaramo se..

ali svatko si to misli, izvana sve izgleda fenomenalno a iznutra praznina, trulež.. crnina.. tmina..

hej cure eto i mene opet kako da budem dobro i da radim na sebi ka me mm ne slusa nema dogovora ,stalno gazi svoje riječi ,jučer došao kuč i kaže da će poslovni ljudi doč knama na večeru moraš nešta super kuhat , nema tog pitanja jel ok za tebe ,što bi uradija da sam ja več nešta drugo splanirala ,mislim neznam uopće kako što ,nisam mu mogla na to ništa reč ,jer je bijo malo otiša spavat i nisam zbog djece hhtjela se raspravljat ,ignorira nase partnerske probleme i nikako da popričamo....
kako bi vi na to regirale

teško je odgovoriti na to pitanje..

ja sam neko vrijeme razmišljala o tome da odem od svojeg, ali sam shvatila da mi je previše stalo do njega da bih otišla.

pa sam mu rekla ili ćemo razgovarati, TI ĆEŠ MENE SLU

ŠATI JER MI JE POTREBNA TVOJA PODRŠKA I POTPORA ili odoh ja pa kud puklo da puklo. onda mi je reko pa idi ja bum sam živel.. pa sam se potištila još i više i onda je skužil da mi fakat nije dobro i malo po malo smo počeli razgovarati..

sad uvažavam ja njegove stvari i on moje i to funkcionira.. a kad samo jedna strana trpi to nije dobro..

nemoj misliti da ti popujem ili naređujem, samo ti govorim moju stranu priče..

Nadam se da se necete naljutiti na mene,al ja cu napisati sto znam i osjecam.
Moja mama vam je depresivac i tesko je zivjeti tako,posebno jer vam je to roditelj kojeg toliko volite.Ona mrzi nepravdu,jako je osjetljiva i ne razumije ovaj svijet,tesko se uklapa zbog toga,al najgore je sto misli sve crno.
Nama je bilo tesko,ja cak sa svojih mozda trinajst godina sam prricala da nije sve tako crno,sto je ona znala sve izgovarati,pokusat joj objasnit da sagleda i drugu stranu.
Odgaja vas da budete skroz nepovjerljivi prema ljudima a to se kosi sa mojim karakterom pa sam se ja morala sama sa sobom boriti...

Super je sto se tu moze pisati o svemu,jer nisam nikad o tome tako razmisljala :)

Nakraju sam ja negdje sa 18 g. upala u depresiju, to je preslo na poremecaj u prehrani,zbog soka,,,al sve je to brzo proslo,sabrala sam se pocela citati puno knjiga koje su mi pomogle i rjesila sama sa sobom .
Iz svake knjige sam uzela po neki savjet.
Sad sam vec godinama super.Zna me oprati ali ja to brzo rjesim,da ne potonem...
Uvjek sam pricala kad i ako budem imala dijete,odgajat cu ga drugacije i da bude puno sretnija i toga se drzim,mi se stalno smijemo njoj,pokusavam najbolje sto mogu i sretna sam.A jos je nevjerovatno kod moje mame to sto bas zbog tolike negative ona nikad nije sretna (neznam kad sam je zadnji put vidjela da se smije.A ja se smijem za nju i mene) i dogadaju joj se sve negativne stvari,nekako joj uvjek pobjegne ta sreca ali ja kazem njoj "samo da si malo pozitivnija"to je kao magnet.Cak i kad bi joj se osmjehnula sreca ona je nije znala zadrzati bas zbog tolike negative.Ja nemam nista,mi smo postanari,ne radim,mm radi za sebe tj.nekad ima dosta posla nekad nista,u jednom trenutku sam zbog toga bila totalno u klincu,posebno u trudnoci kako cemo mi to novcano,al na kraju sam se pomirila sa situacijom.Kad gledam te ljude koji imaju puno novaca ja iskreno vjerujem da su nesretniji od mene i da je to sreca izvana kako je mi vidimo i da su oni zapravo jos vise sami od svih nas....A moja mama je nesretna najvise zbog materjalnog,ali ja mislim da gleda pogresno i nikad nece biti sretna cak i kad bi imala,jer prvo moras biti sretan sam sa sobom da bi mogao dalje.
Htjela sam vam reci da se probate iscupati barem zbog svoje djece.
A leptirice ako zatrudnis ili posvojite dijete dali ce tebi biti bolje?i dali bi pokusala zbog tog djeteta se iscupati koliko mozes pa makar to bilo i truncicu?
Djeca pate kad vide roditelje takve,i vjerujte sve kuze vise nego sto mozemo i misliti.Ja kad sam nervozna moja curica ne prestaje plakati dok se ne smirim,vjerovatno ce biti kao ja osjetljiva.To je moje razmisljanje,nadam se da nisam nikog uvrjedila ali meni je lakse kad sam napisala moje dogadaje i kako sam ja to prozivljavala kao djete.
Nadam se da ce vam barem malo pomoci pogled iz moje perspektive...

_____________________________

Siguran put k neuspjehu je - odustati! Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja.

levely naravno da se neće niko naljutiti nama je drago kad neko sa nama podjeli svoje mišljenje ili iskustvo,to nas dodatno motivira
moram priznati da sam i ja dosta pesimistična glede svega i sve mi je crno,nekad bude sivo,ali bijelo nikad

_____________________________

?"Često čovjek trpi i nekoliko godina, smiruje se, podnosi i najokrutnije kazne, i odjednom se slomi na nekoj sitnici, na nekoj gluposti, gotovo ni zbog čega."

lovely, hvala ti na ovom postu..

depresija je kao prvo nasljedna bolest kod mene i ja vidim da bez pomoći se ne bi mogla boriti protiv nje.. slažem se, da se treba radovati i veseliti pozitivnim stvarima, samo to depresivnom osobama nije tako lako ako onima koji nisu depresivni.. sjećam se sebe od prije depresije, to je bioa potpuno druga osoba od mene sada. kako mi je mama umrla u meni se dogodio neki klik i ja sumnjam da ću iakda biti ista kao prije.. a onda ovo sa pobačajima me sam guralo dublje i dublje.. na kraju samzatražila pomoć i dobro da sam to učinila jer depresivnoj osobi kad kažeš razveseli se je ko da mu narediš da podigne tonu. on to jednostavno nije u stanju učiniti. ovdje govorim o depresivcima koji godinama boluju od te bolesti. dugo sam bila depresivna a uopće nisam ni znala što je to depresija.. krenula sam na terapiju lijekovima i psihoterapiju i sad konačno hvatam konce svoga ivota. učim se ivjeti s tom bolesti.. nisam je sama odabrala i žao mi je da je imam ali isto tako da negiram svoje stanje bilo bi loše. bolje je po meni pozabviti se sa problemom i pokušati ga riješiti tako kao što ja sad radim sa psihoterapijom.. jer gurati glavu u pijesak i tvrditi da mi nije ništa je pogrešno. a još je pogrešnije ne zatražiti pomoć kad je očito potrebna. sad ponovo učim živjeti život..

vjerujem da bi mi dijete pomoglo da snađem ponovo smisao života, isto tako sam svjesna da trenutačno ne mogu imati dijete aliću ga jednog dana imati.. i bit ću mu dobar roditelj. uvjerena sam u to..

komplicirano je to sad da raspravljamo o tome tko je kakav jer nitko nije savršen i koliko se god trudili dijete če svom roditalju naći neku zamjerku. to nam je u genima.. nema savršenog roditelja.. da sad dobijem dijete nisam u stanju ali ću biti.. rješavam stvari sama sa sobom uz pomoć terapeuta i kad dostignem razinu spremnosti za roditeljstvo ja ću se svim silama boriti za to dijete.. pogrešno bi bilo od mene da ga želim zato da me razveseli, ja ga želim jer želim njaga a ne jer želim razlog da me izvuče iz deoresije.

vjerujem da posvojenom djetetu ništa ne bi falilo kod nas jer ljubavi za njega imam negdje duboko u sebi, ali još treba poraditi na tome da stanem potpuno na svoje noge..

nadam se da ste razumjele što sam željela reći..

mi smo tu na ovom forumu da podržavamo bodrimo i savjetujemo jedno druge..

draga lovely, drago mi je da si nam se pridružila.. čitaj malo ranije postove koje smo pisale vidjet ćeš točno jedan uzorak koji svatko od nas prolazi.. mao smo gori pa smo malo doli, to je tako prirodno.. jedino imamo mentalni sklop u glavi da smo puno osjetljivije od drugih ljudi i to je po meni razlog moje depresije. sveme pogađa i jeko sam sjetljiva ali ipak funkcioniram normalno u društvu, i živim život.. sad malo teže ali i to će doći na svoje..

mislim da nakon smrti roditelja i troje djece u četiri godine malo koja osoba ne bi pala u duboku depresiju ali ja se želim izvući i mam volju i želju i na pravom sam putu za to..