|
ivanicapeca -> RE: Trudnoća kod dojilja.. (24.4.2013 19:20:51)
|
Ovak, da se razmemo, ne želim raspravu svesti na neka osobna iskustva kao pravilo, već iznijeti vlastiti stav temeljen na iskustvu i prikupljenim informacijama i tako prethodne postove shvaćam i prihvaćam.
Stvari koje sam iznijela vezano za dojenje i hranjive tvari koje se luče kroz mlijeko i koje, osim onog kontakta s djetetom, je ipak najosnovnija i najvažnija svrha je stvar koja se vrlo lako može provjeriti u medicinskoj literaturi. Dojiti dojenče i dojiti dijete od godinu ili više dana u tom smislu nije isto. Smatram, zapravo prije bih rekla "imam filing" da dojenje djeteta od 3 paralelno s dojenčetom nije korektno prema dojenčetu upravo radi toga. Naravno da se može, no je li to zadovoljava potrebe jednog i drugog djeteta, a da nikome ne ide na uštrb, e to bih ipak provjerila kod stručnjaka.
Druga stvar, ostati planski trudan, ma čak i ne planski, prvim ciklusom smatram neodgovornim ponašanjem prema vlastitom tijelu. Tu ne mislim na obješene grudi i trbuh, već na činjenicu da tijelu treba vremena da se regenerira i da bude spremno na novu trudnoću kako bi se osiguralo da ta trudnoća bude zdrava i uredna. Dovesti sebe u potencijalno opasno stanje je neodgovorno prema sebi, već rođenoj djeci i djetetu koje se treba roditi.
Stava sam da preko svojih potreba i želja treba voditi računa o nekim važnim, utemeljenim, kako znanstven tako i socijalno, činjenicama. Divno je kad su djeca tu negdje u godinama pa se mogu igrati, no ako to nosi određene rizike u više aspekata, treba stvari sagledati realno (rizici se mogu isto tako naći u stručnoj literaturi). Isto tako, nisu sva djeca ista i neće na jednak način doživjeti "konkurenciju", baš kao što ni roditelji nisu svi isti pa se ne znaju uvijek najbolje nositi s novim izazovom.
Ja imam 36. Prvo dijete sam rodila prije 2 godine u 28 tj. trudnoće u hellp sindromu. Zapravo, bilo je dvojbeno bili meni još jedna trudnoća uopće bila preporučljiva, s obzirom da smo i dijete i ja jedva izvukli živu glavu. Lomila sam se između silne želje za još jednim djetetom jer sam htjela da Šime ima nekog, za razliku od mene koja nemam i koja znam kakva je to praznina, s mogućnošću da osim da neće imati braće, moguće može ostati i bez mene u procesu. Iako smo se štitili, nekim čudom sam ostala trudna i koliko god sam bila sretna, toliko sam se grizla jer nisam obavila sve potrebne pretrage kojima bih vidjela u kakvom sam zapravo stanju i hoće li moje žile i bubrezi to podnjeti, jeli sve uredu s krvi i td. Užasno me grizla savjest posebno što mi je već u prvom tromjesječju skočio tlak na razine koje sam imala u 24 tj. u prvoj trudnoći. Završila sam na metildopi, evo me sad u 24 i za sad je sve ok i nadam se da će tako ostati do kraja i da se neće ponoviti, iako nema nikakvih garancija.
Biti opet majka za mene predstavlja puno veće i teže odgovornosti prema djeci da bih marginalizirala stvari na dojenja, razlike u godinama radi kompanjonstva u igri i moje, sebične priznajem, velike želje da na pragu četrdeset_ih s dvije rizične trudnoće idem na još jedno dijete. U tom smislu ide i moja preporuka: odluka je vaša, ali dobro i realno postavite stvari u svome životu prije nego doneset_e odluku, jer nije sve crno- bijelo.
|
|
|
|