|
tikica_69 -> RE: Kad nas tuga stisne - pojadajmo se! (30.10.2009 13:59:50)
|
Ne sumnjam u dobre namjere onih koji pitaju. Ili barem većine njih. Ne sumnjam da ostali, koji nisu ta dobronamjerna većina, onda kad pitaju nemaju, u stvari, nikakvu namjeru. Vjerovat ću da doista nisu mislili ništa loše ili da su tim pitanjem željeli popuniti prazninu u razgovoru. Vjerovat ću da je iza toga pitanja topli ljudski interes, ili da je iza njega kurtoazija, ili možda i malo gluposti.
Pitajte me "Što ima novo kod vas dvoje?", ali pri tom ne spuštajte značajno pogled prema mom trbuhu.
Ne pitajte me "I, kad će beba?", jer ne znam na to odgovoriti, i ja bih voljela znati odgovor.
Ne pitajte me niti onako, značajno kao dvosmislenim tonom "I... radite li vas dvoje?" pri tome naglašavajući ovo "radite" a ponekad uz to i namignuvši, kako bi bilo apsolutno jasno da vas ne zanimaju priče o tome kako smo oboje izrabljivani za premale novce na svojim radnim mjestima i da ne znamo kako ćemo dugo taj ritam kojim stižu obaveze izdržati...
Ne pitajte me za to - nikako.
Vjerujem da to pitate možda zato što mislite da je sve u redu i da se rezultat tog našeg "rada" samo još ne vidi, jer je za to prerano... Vjerujte da ću tada, ako ću to željeti vama reći, reći to odmah nakon što si izgovorimo "Bok".
Vjerujem da to pitate zato što vam se čini da sjajim od blaženstva. Vjerujte da ako sjajim, to je zbog zaljubljenosti a ne zbog onog blaženog stanja.
Vjerujem da pitate možda zato što vam ništa drugo ne pada na pamet pitati toga trena... ali nemojte.
Jer, kako da odgovorim na to pitanje? Želite li doista znati koliko nam je stalo, koliko se "trudimo" i koliko sam zbog toga bila nesretna? Želite li čuti odgovor tehničke naravi, koji ću daleko lakše izgovoriti tonom govornog automata i neće prijetiti opasnost da se nasred ulice rasplačem: "Radimo, puno i često, štoviše, u prave dane a i osim u te dane radimo, a, strogo među nama, uspijevamo i dalje često misliti da ne radimo nego da vodimo ljubav. I da, sve je s nama u redu, s mužem je sve u redu, spermija su milijuni, živahni su, pokretljivi, jurišaju u pravom smjeru, hvala na pitanju; moji jajnici su b.o., jajovodi su prohodni, moj endometrij je baš kako treba a ovulacija mi je redovna. I brisevi su mi savršeni i Papa test je vrlo dobar, a i evo, imam friški nalaz hormona koji je isto super, hvala na pitanju."
Ili, trebam li vama, koji niste nikad ni bili ili više niste dio mojeg života i čijeg života ja nisam dio, reći koliko je to teško iskustvo, kako je to iscrpljujuće... da sam nesretna, da sam proplakala puno dana, da sam provela stotine sati zabrinuta pokušavajući shvatiti "zašto ne mi, zašto ne ja, zašto još ne ja..".
I zato, onda kad idem iz trgovine s vrećicama u ruci, onda kad idem umorna s posla ili čitam novine u tramvaju, ne želim razmišljati o tome. I ne želim vam pokazati koliko mi je to vaše usputno pitanje dotaklo otvorenu ranu, koliko me je duboko pogodilo i, ima i takvih dana, na puno sati nakon tog pitanja koje ste izgovorili ne sluteći njegovu važnost, rastužilo.
Znam da to niste željeli, znam da niste znali što ćete u meni pokrenuti. Zato sam i rekla samo "Bit će, onda kad bude suđeno" ili "Bit će, kad bude volja Božja", ako ste mi dovoljno bliski da sam vam time željela reći sve. Ako sam se bez riječi samo nasmiješila i odlepršala dalje, niste među tim bliskim ljudima i tim osmijehom sam vam htjela pristojno poručiti da vas se ne tiče. Oni koji su dio mog života, već sve znaju. I nikada ne pitaju. Njima kažem ionako sama.
...zato molim, nikada ne pitajte...
|
|
|
|