ni ja ih ne dijelim, što se iz mojih postova isčitava...

ja sam svoje klince krstila, ako nece biti vjernici bit ce im tak svejedno jesu li krsteni ili ne, ak se preobrate - prekrstit ce se

Kejt, slažem se s tobom.
I s Točkicom, i s Lidač, i s Ninom i s Nikom.

Mislim da je puno ljudi u današnje vrijeme sablažnjeno lošim primjerima nekih nazovi-kršćana, koji idu u crkvu da bi ih netko vidio, a poslije se ponašaju suprotno. Međutim, to je stvar savjesti pojedinca. Ja ne gledam takve. Uzor su mi oni koji du bolji vjernici od mene i za tim težim. A s obzirom da sam u životu više puta susrela i osjetila Gospodina i Njegovu prisutnost, jednostavno želim stalno biti s Njim, to je moj život. Iz toga priozlazi i želja da i moja djeca budu u Njegovoj blizini, a sakramenti su otajstvo susreta sa živim Bogom. Oni samo izgledaju kao polijevanje vodom, blagovanje kruha, mazanje uljem itd. to je njihova vanjska forma, ali to je zapravo primanje u sebe i na sebe živog Boga. Primanje Njegove volje za moj život.
Naravno, već sam vam sto puta rekla i opet ću ponoviti: svaki čovjek ima slobodnu volju, to je jedina stvar preko koje Bog ne može. Svatko odlučuje za sebe što će učiniti sa svojim životom. A u našem slučaju, mi kao roditelji, možemo odlučiti hoćemo li krstiti djecu i što ćemo kasnije od njih napraviti... kršćane - svojim primjerom, ili neprijatelje kršćanstva, ako to radimo reda radi i da nas drugi vide, a kasnije se ponašamo totalno suprotno. Krštenje, kao i svaki drugi sakramenat, sa sobom nosi obavezu, koju, ako nismo sposobni izvršiti i oko nje se ne trudimo, bolje ne preuzimati na pleća. 
Isto tako, svatko bira hoće li ići na nedjeljnu misu. Božja zapovijed kaže "spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji". Zašto? Ne zato da me vide kako idem u crkvu i iz crkve. Baš zato mi idemo vrlo često na različita mjesta. Sad smo tu sad smo tamo. Nama je misa važna da "napunimo baterije", da izbacimo iz sebe sve zlo i loše i skupimo snage ići pravim putem u tjednu koji slijedi. I još puno toga.... premali je jedan post za opisati čitav vjernički život.
Djeca uče ono što doživljavaju. Ono što je roditeljima važno, važno je i njima. Onako kako se ponašaju roditelji, ponašat će se i djeca. Kad čovjek doživi frustraciju, na nju može reagirati psovanjem i nasiljem, ili vapajem - "Bože, pomozi mi" (to spada u onu gore spomenutu slobodu)
... prije cca mjesec dana, razgovarala sam sa svojim duhovnim ocem, biskupom, nismo se jako dugo čuli... rekla sam da imam dosta obaveza i da ne stignem puno moliti. Ali prije jela s djecom i  navečer obavezno dođem pred Boga i sve mu ispričam. On mi je tada rekao:
"Ma, ćerce, čitav tvoj majčinski život je molitva! Bog to vidi."
Meni je to - i više nego dovoljno!