ja se uvijek sjetim moga brata kako je dobio neki oklop za hodanje...bojao se toga jadan kao vraga...
kad su ga mama i tata doveli na kontolu u zg nakon 2 godine,dr.je ostao preneražen i pitao kako to da je on još živ (rekli su mami max.3 godine života...mama je u rodilištu tješila doktora,a ne on nju...)

danas je moj filip dečko od 27 godina,diplomirao upravno pravo,namjerava još neki fax upisat,trenira tenis i streljaštvo,vozi svoj vlastiti auto...

i pravi super kolače

iskreno, ja da saznam da nosim tako bolesno djete, nakon 3 konzultacije nebi razmisljala i abortirala bi, jer takve deformacije se jako jako rano vide...

da meni isto ...veliki borac...

e da je onda bilo kojekakvih pretraga koje danas imamo...

puno stvari bilo bi drukčije...

ajme, strašno...

kod moje P. u vrtiću ima jedno dijete kojem su kosti glave krivo srasle još u trbuhu i isto ima zbog toga malo izobličeno lice... tete su napravile SVE da se nju zaista tretira kao i svako drugo dijete i svi se s njom lijepo igraju.
mala je prošla već puno operacija i uglavnom je više po bolnicama i doma nego u vrtiću... stvarno se divim roditeljima na uspornosti i ljubavi, ali sigurna sam da bi svatko napravio baš sve za svoje dijete da mu olakša...

osobno nisam za pobačaj, prirodna selekcija je nešto na što mi ne možemo utjecati, meni to više spada u "Božju volju"... ali ako se već dijete rodi sa takvim nedostatkom, treba mu pomoći koliko god se može.

Ja vjerujem da je ta djevojčica nježna kao i sva ostala djeca i da je svoje roditelje oplemenila gotovo u istoj mjeri koliko su morali pretrpjeti zbog njezine bolesti.

Ajme ovo mi je jako teško gledati i iskreno se nadam da će joj medicina uspijeti pomoći još barem malo. A vjerujem da je za svoje roditelje ona dijete koje im donosi radost bez obzira na svoj hendikep. Za mene bi vjerojatno bila najteža odluka u životu da moram odlučiti o tome jel mi je dijete bolesno i neznam kaj bi napravila i nadam se da nikad neću ni saznati. Dok su roditelji živi sve ok, ali kak bi živjela s tim da neznam kaj će mi biti s djetetom kasnije dok me nebi bilo. Eto moja šogorica je pogreškom doktora isto postala invalid,a rođena je zdrava. Ima 47 godina mada su joj predvidjeli da neće ni 18 doživjeti. Mentalno je zaostala, slabo vidi, nosi slušni aparat,otežano se kreće, mada je za njeno stanje još to sve ok. Ja sam takva da ću se brinuti o njoj koliko god ću moći,ali što kad neću moći. Ak je damo u dom tam neće još dugo živjeti. Da mi je lako nije. Imam 26 godina i to može trajati još jako dugo i stanje joj se može pogoršati u svakom pogledu. Meni i sam odlazak na godišnji iziskuje veliki problem ili uopće nećemo ići jel nemamo kamo s njom. Oprostite na dužini posta morala sam se malo pojadati jel se inače nemam kome jel bi zvučala sebično(naša je dužnost brinuti se o njoj pa kaj da velim)!

< Poruku je uredio martina ks -- 5.3.2010 12:38:03 >

_____________________________

Mamine srećice 14.03.2009. i 2012.

Neću ni gledati, po vašim komentarima bolje da ne gledam.

_____________________________

H 07 E 09

martina ti si divna osoba, ne bi ti to svatko htio... svaka ti čast!