Evo moj Markan napunio 3 godine i situacija se napokon mijenja malo u moju korist, znači isplatila su se sva ona objašnjavanja, kazne, uvjeravanja...
Napokon i sam razmišlja o dobrom i lošem, komentira to i mene traži savijet dali je nešto ružno. Ostanem zatečena kad posluša od prve ili reagira na moje prvo upozorenje bez objašnjavanja, natezanja i prijetnji.
Još uvijek vodimo bitke, ali puno je lakše. U potpunosti suosjećam s roditeljima teško odgojive djece, do nedavno nikuda nismo išli osim kod mojih, izbjegavali dječje rođendane, krstitke i sva okupljanja jer bi bili glavni predmet rasprave i čuđenja. Dijagnoza hiperaktivnosti visila je u zraku.
Meni je bio šok vidjeti djete koje sjedi mami u krilu, koja hoda za ruku, koje stoji,koje spava 8h u komadu, koje ne ruši, ne skače, ne cupka, ne razbija, koje posluša,koje prihvaća, koje se da nagovoriti..... Užasno frustrirajuće...
Iščitala sam brdo literature, pričala sa pedagozima, pedijatrom, tetama, tražila uzroke u svemu..
I onda malo po malo ipak se smiruje. Čarobnog lijeka nema, ja sam pričala, mazila, kažnjavala sjedenjem, tu i tamo bi dobio po guzi i trudila se biti dosljedna.
Kad mi jučer teta Jasna ( blaženi vrtić i teta s golemim srcem i iskustvom ) kaže kako se vidi ogroman pomak u njegovom ponašanju, kako je omiljeni član grupe ne mogu vam opisati koliko mi je ogromno srce bilo u tom trenutku.
Jer nakon toliko suza, borbe i rada ja napokon iz vrtića kupim dijete koje s veseljem ide kući ( bilo je perioda kad nije htio kući iz vrtića), obuva se i oblači bez incidenata i drži me za ruku...
_____________________________
Samo luda mama...