cookie-img

Web stranica upotrebljava kolačiće

Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku. Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe.

writing-img

RE: poticajne pričice (duhovna hrana)

clock-img

03.05.2009, 22:42

clock-img

tikica_69

pencil-img

25386

Nesto malo o zivotu...

 
 
Ni jedna osoba ne zasluzuje tvoje suze, a ona koja ih zasluzuje nece te nikada rasplakati.

Samo zato sto te netko ne voli onako kako bi zelio, ne znaci da nisi voljen cijelim njegovim bicem.

Pravi prijatelj je ona osoba koja te drzi za ruku i dodiruje tvoje srce.

Najgori nacin da ti neko nedostaje je da sjedis pored njega i znas da ga nikada neces imati.

Nikada se ne prestaj smijati, cak ni kada si tuzan. Netko ce se mozda zaljubiti bas u tvoj osmjeh.

Mozes biti samo osoba na ovom svijetu, ali za nekoga ti si cijeli svijet.

Nemoj provoditi vrijeme sa nekim kome nije stalo provoditi ga s tobom.

Mozda Bog zeli da upoznas mnogo pogresnih ljudi prije nego sto upoznas pravog i na tome ces mu, kad se to bude desilo, biti zahvalan.

Ne placi zato sto se zavrsilo. Smij se zato sto se dogodilo.

Uvijek ce biti ljudi koji ce te povrijediti. Nastavi vjerovati, samo budi oprezniji.

Postani bolja osoba i budi siguran da znas tko si prije nego sto sretnes nekoga novog, a nadaj se da ta osoba zna tko si.

Ne opiri se toliko. Najbolje stvari se desavaju onda kada ih ne ocekujes.

Zapamti: Nista se ne desava bez razloga

Zivot je poput price; nije vazno koliko je dug, vec koliko je dobar...

- Ono sto je proslo, vise ne postoji, ono sto ce biti, jos nije doslo.
Postoji samo jedna tocka u kojoj se sastaju i proslo i buduce.
U TOJ TOCKI JE CIJELI NAS ZIVOT. 


_____________________________

E pa ova kokoš dok god može nesti jaja će pokušavati!!!
http://zalauru.blog.hr/
U iscekivanju.......

clock-img

04.05.2009, 22:44

clock-img

Brisani uporabnik

pencil-img

7400

[Vsebina sporočila je bila izbrisana]

clock-img

05.05.2009, 09:46

clock-img

tikica_69

pencil-img

25386

Da....slazem se 

_____________________________

E pa ova kokoš dok god može nesti jaja će pokušavati!!!
http://zalauru.blog.hr/
U iscekivanju.......

clock-img

04.06.2009, 23:01

clock-img

tikica_69

pencil-img

25386






Bila djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa. Onaje mrzila svakog osim svog voljenog momka. On je uvijek bio tu za nju. Rekla mu je:"Kad bih samo mogla da vidim svijet, udala bih se za tebe."
 
 
Jednog dana,
neko donira par očiju za nju. Kada su joj odstranili zavoje mogla je da vidi sve, uključujući i svog momka.


On je upita:
"Sada kad vidiš svijet hoćeš li se 
udati za mene?" 
Ona ga pogleda i uoči da je on slijep.
Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala.
Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije da se uda za njega. 

Njen momak ode u suzama 
i nekoliko dana kasnije napisa joj pismo:
" Dobro čuvaj svoje oči, draga moja,
jer prije nego što su bile tvoje,
te oči su bile moje."
Eto kako ljudski mozak najčešće
funkcionira u ovakvim situacijama.
Veoma rijetko se ko sjeća kakav je život bio prije,
ko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.

Život je 
Poklon.
I Danas
prije nego kažeš neku ružnu riječ - 

Pomisli na one koji ne mogu da govore.
Prije
nego se počneš žaliti na okus hrane - 
Pomisli na one koji nemaju ništa jesti.
Prije
nego se požališ na svoga muža ili ženu - Pomisli na one koji mole Boga da im podari sudruga.
I danas
prije nego požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.
 
Prije 
nego se požališ na svoju djecu - pomisli na one koji žele djecu, ali ih nikad neće imati.
Prije
nego što se počneš svađati s onim ko nije očistio ili pomeo kuću - sjeti se onih ljudi
koji žive na ulici.
 
Prije
nego se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš preći vozeći - sjeti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.
 
I kad
si umoran i žališ se na svoj posao - sjeti se nezaposlenih, invalida, onih koji bi dali sve da imaju tvoj posao.
 
 
i
prije nego i pomisliš da uperiš prst u nekoga i počneš ga osuđivatiSjeti se da niko od nas nije bezgrješan.
 
i kada
te loše misli počnu bacati u depresiju - Ti stavi osmijeh na svoje lice i pomisli: 
Ja sam živ i još sam tu!
 
 


< Poruku je uredio tikica_69 -- 4.6.2009 23:02:13 >


_____________________________

E pa ova kokoš dok god može nesti jaja će pokušavati!!!
http://zalauru.blog.hr/
U iscekivanju.......

clock-img

04.06.2009, 23:04

clock-img

FIONA

pencil-img

9057

joj Tikica...ima u ovome nešto samo nije to uvijek tako jednostavno!!!! user posted image

_____________________________

"Dječji život je poput komada papira na koji svako ostavlja bilješku."

clock-img

24.06.2009, 00:00

clock-img

natalijax

pencil-img

12210

da bog ima hladnjak tvoja slika bi bila na njemu                                                                                                            da ima novcanik tvoja slika bila bi u njemu                                                                                                                      svakog proljeca ti salje cvijece,svakog jutra ti daje izlazak sunca,                                                                                  kad god zelis pricati on te slusa                                                                                                                                      on moze zivjeti bilo gdje,ali je izabro tvoje srce,vidi to prijatelju on je lud za tobom.                                                      bog nije obecao dane bez boli  smijeh bez patnje  sunce bez kise                                                                              ali je obecao snagu za dan utjehu za suzei svijetlo za putuser posted image user posted image user posted image user posted image user posted image user posted image user posted image

clock-img

25.06.2009, 22:15

clock-img

Zvonki

pencil-img

10869

DVOJE DJECE (Roman Simić)

Imao sam dvoje djece i nisam mogao misliti. Dvoje djece, dvoje djece, od jutra do večeri, od sumraka do zore, iza njih nije ostajao ni kamen na kamenu, taktika spaljene zemlje, prah i pepeo! Dvoje djece, tamnokosi anđelčići, dečko i curica. Bila su to djeca ljubavi, ali to se više nije spominjalo, moja žena najmanje. Bila je to dobra žena, prilično zgodna, dobro uščuvana, ali bilo joj je dosta svega: rekao bih i da je ponekad žalila, duboko žalila zbog koječega, no barem se trudila ne davati mi to otvoreno do znanja. Ja se nisam mogao suzdržati. Žalio sam se, nepromišljeno. Dvoje djece, dvoje djece, ponekad bih prevršio mjeru, a ni ona se baš nije razbacivala razumijevanjem; na svako moje prenemaganje samo bi promrmljala, a meni se nakon trudnoće smanjio mozak, to je bio njezin odgovor na sve – podatak je pronašla u knjizi slavne neurologinje, knjizi koju nije pročitala do kraja, ali i ono što je pročitala bilo je dovoljno za ključni argument svih naših rasprava. Pretpostavljao sam da smanjenje ne može biti trajno, ali do tog dijela ionako ne bismo dolazili; moja žena svoju bi rečenicu uvijek izgovorila svečano i nekako konačno, tako da je zvučalo kao presuda, a ona kao invalid-veteran Domovinskog rata; kao da je nešto zauvijek izgubila, ali više niti mari, niti se sjeća što je to nešto bilo.

Bio je to gerilski rat, borba za svaki pedalj terena! Kad bih odlazio iznijeti smeće ili platiti račune, pogledala bi me zavidno i rekla blago tebi, ti izlaziš. Jednom kad sam se spremao na sprovod kolege s posla, gotovo plačući je prošaptala, molim te, mogu li ja umjesto tebe, hitno trebam među ljude – toliko očajna je bila, ili toliko pametna, ta moja žena, ljubav moga života.

Nevjerojatno što čovjeku može učiniti malo neobaveznog seksa, govorila bi preko telefona svojoj manje iskusnoj sestri, ali i predobro smo znali da nam nitko nije bio kriv. Voljeli smo se, završili jedno na drugom, odmahnuli rukom na prezervativ i napravili to dvoje djece; toliko sam još i mogao razumjeti, ali sve ovo – sve što se dogodilo nakon toga – na to se doista nije dalo pripremiti! Da potaknem misli, ponekad bih pušio, grickao orašasto voće, a ponekad samo izjurio i skakutao ispred zgrade. Tamo je bio i taj vječno prazni kineski dućan, Xia-Ping promet – tako se zvao, a iz njega bi provirio kozičavi Kinez i rekao bok, sused, bok, sused, odvratio bih ja, i mi bismo se nasmiješili jedan drugome – naizgled, to je bilo sve, ali ti su me susreti snažili, svjedočili solidarnost, bistrili mi glavu. No ni to nije moglo potrajati: uskoro me počela moriti pomisao da u Xia-Pingovu smijehu postoji neko skriveno značenje, u tom smijehu koji je dolazio iz najmnogoljudnije zemlje i pripadao ljudima koji su se generacijama borili protiv viška djece i manjka razmišljanja. Ima nečeg zlokobnog u njemu, povjerio sam se ženi, Xia-Ping promet tjera me da se zamislim. Ali naravno, žena je samo odmahnula rukom i požalila se na smanjene kapacitete; bila je subota, jedanaest navečer, a iz dječje sobe još je dopirao hihot. Zatim se začuo vrisak, a onda zvuk nečeg plastičnog što snažno udara o parket. Ne, definitivno. Nisu nam trebali razgovori o Kinezima. Trebali su nam vikendi bez incidenata.

Ne mogu reći da su ta djeca bila zla, bila su samo dobro raspoređena. Kad se drugo rodilo, prvo je imalo dvije; kad je drugo napunilo godinu, drugo je imalo tri, pa onda 2:4, 3:5, neumoljivom logikom dalje, perspektiva je bila zastrašujuća, ali od toga se nije dalo pobjeći. A nisu bila čak ni zahtjevna, ta naša djeca, zapravo, tražila su samo uobičajeno: hrani, kupaj, preoblači, čuvaj, razdvajaj, uspavljuj, nunaj, pjevaj, razgovaraj, pregovaraj, prijeti, tuci, očajavaj, informiraj se, vodi u vrtić, vodi u šetnju, spremaj u auto, veži u sjedalicu, vodi liječniku, i kako onda da čovjek razmišlja, kako da misli, Xia-Ping se samo smješkao, bio je mudar i imao je promet, čak i kada nije imao prometa.

A naši prijatelji? Da, imali smo i prijatelje. Već neko vrijeme dijelili smo ih na dvije skupine. Na one s djecom i one bez njih. Naravno, podjela nije bila bez ostatka, npr.: prijatelje s kućnim ljubimcima bili smo skloni smatrati posebnom vrstom prijatelja s djecom, dok je zaseban slučaj bio par ženinih kolega s faksa koji je u hladnjaku uzgajao bakterijsku kulturu i od nje pravio kefir. Smatrali su je (kulturu) živim bićem, pričali o njoj, svake je večeri cijedili i zalijevali mlijekom i, uopće, poklanjali joj više pažnje nego što su neki legitimni članovi prve skupine posvećivali svojoj djeci. No prijatelji bez djece, ljubimaca i bakterijskih kultura bili su priča za sebe. Nije ih bilo malo, čisti generacijski prosjek, a svaki je imao trideset i pet godina i priču. Uglavnom onu o usavršavanju. Jedan je bio profesor i usavršavao se u znanosti, drugi je pokrenuo biznis i usavršavao se u zgrtanju novca, a treći je bio nezaposlen i usavršavao se u zdravom životu. Nemaju djece, mogu misliti, ali nisu smislili ništa pametno, govorila je moja žena. Nisu joj bili dragi, ti naši prijatelji bez djece, vodili su moderan život, sebični onoliko koliko smo mi samo sanjali da bismo mogli biti. Oni i njihove razglednice iz egzotičnih zemalja, mogao sam je zamisliti kako grinta, samo da smo ih dobivali, ali nismo, što nas je i tjeralo da se pitamo: što rade ti ljudi na putovanju ako ne pišu razglednice, na što troše vrijeme?

Ponekad sam se pitao hoću li uspjeti zadržati ženu, toliko smo iscrpljeni bili. Znam, voljeli smo se, ali nismo baš putovali, trenirali ili imali hobije – imali smo djecu, dvoje djece, i bilo nam je dosta svega. Tražili smo izlaz, da, tako smo provodili vrijeme. Privremeno olakšanje donosio je moj prijatelj sa četvero djece i ženom čiji se mozak vjerojatno smanjio na veličinu zrna graška. Posjećivali smo se i vodili razgovore koji nisu nalikovali ni na što. Sa šestero djece oko sebe bilo je nemoguće misliti, a kamoli razgovarati. Na višestruko složene rečenice već odavno nitko nije trošio daha. Samo smo se smješkali i izmjenjivali sućutne poglede, svi osim prijateljeve žene. Ona čak ni za to nije imala snage. Voljeli smo te prijatelje, premda o njima nismo znali gotovo ništa. Druženje nije obaralo s nogu, ali kad bismo se rastajali, osjećao sam kako nam se raspoloženje popravlja; bili smo ponovno u sedlu, u usporedbi s onim što je zadesilo te ljude naše dvoje djece više se nije činilo kao prevelika pokora! Uopće, tih dana bilo je i kiše i sunca, sve se znalo promijeniti u trenu. Jednom sam je recimo zatekao da plače, ali brzo sam šmugnuo u hodnik, za suze više nisam imao hrabrosti. Ipak, prisluškivati sam mogao sasvim dobro. Iz onog što se dalo razabrati, vijest je bila bomba: njezina donedavno manje iskusna sestra bila je trudna, a moja ju je žena tješila. Smanjio mi se mozak, govorila je, da nije, ne bih to mogla podnijeti. Zvučalo je kao da se smije, a opet, tamo odakle sam ja slušao, lako je mogla i plakati. Već sto godina nisam poslušala cd, ni pročitala knjigu, ni zaplesala, ni nalakirala nokte… stid me kako izgledam… sve do čega mi je bilo stalo sada gledam kroz dalekozor… Ali kad god ih vidim kako spavaju, ili čujem kako dišu, ili im udahnem miris, ili ih zagrlim, ili ih naprosto gledam kako rastu i mijenjaju se… Srce mi je puno. Da, tako je rekla, dobro sam čuo. Puno. Ne znam kako drugačije da ti kažem. Činilo se da plače, a opet, tamo odakle sam ja slušao, lako se mogla i smijati. I to je sve: život ti je prazan, ali srce ti je puno.

Tako je govorila moja žena. Bila je to dobra žena, velikodušna i mudra žena, a s njezinim mozgom sve je bilo u redu. Ako i nije, čvrsto sam vjerovao da će se ubrzo vratiti na staro. Zajedno sa svime ostalim, svime do čega nam je nekada bilo stalo a sada smo morali gledati kroz dalekozor. Nisam mogao biti siguran u to, ali za neke stvari jednostavno trebaš biti vjernik, a meni nikad nije bio problem moliti; nikad, sve dok sam imao zašto. Ovaj put, bilo je to nas četvero: moja žena i ja, i naše dvoje djece, dvoje djece, ponekad nisam mogao misliti, život mi je bio prazan, ali srce mi je bilo puno. Na kraju svakog dana, nazovite me ludim, ali želio sam da potraje vječno.

_____________________________

.-..-.
`·.·´
?/
/?
/ \ Bože, molim Te za strpljenje...I to želim odmah sada!

clock-img

25.06.2009, 22:20

clock-img

twitty

pencil-img

3428

user posted image user posted image user posted image  

_____________________________

gibam...

clock-img

18.01.2010, 11:44

clock-img

Bebys

pencil-img

10225

user posted image user posted image user posted image   predivna tema...

clock-img

18.01.2010, 11:52

clock-img

Bebys

pencil-img

10225




Tko je Bog?
user posted image



Tomislav Ivančić   




Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.''
Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, užas kakva. Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.

Tomislav Ivančić

clock-img

18.01.2010, 11:56

clock-img

Bebys

pencil-img

10225




Prevara u bljesku zivota
user posted image







..možeš li ti..
..ili ja..
..mi vi ili oni..
..u bljesku života..
..prevaru složiti..
..a da se ona uz vječnost..
..priljubi...
..tajno..
..ko Istina..

..jer moć..
..kojom se kroz život kitimo..
..pripremajući svoja stanja..
..imanja i vjerovanja..
.za dugi boravak zemaljski...
...je prevara prošlosti
..bez zaloga budućnosti..
..nestvarna imitacija..
..svjetla nebeskog svagdašnjeg..

..jer kroz taj mali bljesak života našeg..
..ne može proć..
..ni jedna laž..
..ni jedna gadost..
..niti jedna..ni najmanja..
.a da se nebu..
..omili..

..a ti, ja..
..mi ..vi..ili oni..
..ih uporno slažemo..
..s strašću žudeći ...
..za još malo..
..za samo još malo..
..strasti zemaljske..
..da se je dobro ..
..napojimo..naizjedamo..i nasitimo..
..ko da je ona
..Obelisk Istine..Vječne..
..a ne samo, mali bljesak..
..poput plama šibice..
..koji pokušava..
..zadivit sunce...

..jer što je od Oca..
..čisto izašlo..
..vratilo se čisto natrag..
..predano..s ljubavlju...
..u ljubavi vraćeno...
..s križa uzdignutog..
..kišom spasonosnog Milosrđa..
..ljudima ..darivano...
..i podjeljeno..

..to svjetlo pravedno..
..tinja u našim srcima..
..zatrpano..
..svim i svačim..
..starim ljušturama..
..i još novim ..
..tek..pripremljenim mješinama..
..tjelozbora i srcozova,
..nek se nađe..i malo viška..
...da se žeđani..
..bez zaliha..
..ne probudimo..

..ko lude bene.
.ne shvaćamo..
..da je to ..
..svijetlo malo..
..vrata neba..
..iznutra
..za odozgor..

..bez prolaza ..
..za bilo kojeg
..odozdol..
..iz carstva sjena..
..tame..i
..prevara...

clock-img

06.11.2013, 18:55

clock-img

Ljubs

pencil-img

39

clock-img

27.01.2022, 07:35

clock-img

elizabethbrown

pencil-img

11

Beautiful thoughts are shared here. Thanks all.

Zadnji članci

article-img