cookie-img

Web stranica upotrebljava kolačiće

Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku. Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe.

writing-img

Smrt bliske osobe

  
clock-img

31.10.2008, 14:45

clock-img

mirna

pencil-img

8134

Praznik sutra me je inspirirao za ovu temu..

Da li vam je ikada u životu umrla bliska osoba? Koliko vrijemena vam je bilo potrebno da ste preboljeli njezino smrt?

Ja sam prije skoro 5 godina izgubila oboje roditelja u roku od 2 tjedna.. Sjećam se da sam se cijelu vrijeme njihove bolesti osjećala kao u lošem filmu..Svi najgori scenariji su se realizirali.. Što se zapravo događalo shvatila sam tek kada sam izgubila oboje. Prva godina mi je bila najteža.. svugdje sam ih vidjela, sve me je podjećalo na njih.. da nije bilo mog dragog (sadašnjeg M), ne znam kako bi preživjela to teško razdoblje.. Sada sam se već nekako priviknula da ih nema, ali kad god mi je teško- pogotovo kad se posvađamo s MM, vrati mi se cijela tuga iz prošlosti..

< Poruku je uredio mirna -- 31.10.2008 14:47:05 >

clock-img

31.10.2008, 14:50

clock-img

anne

pencil-img

8091

U zadnjih par godina na sreću nisam izgubila nikog jako bliskog.
Najgore mi je bilo kad je umrla MM baka koju sam jako voljela. Koji mjesec ranije umrla je i moja baka, ali to me nije toliko streslo. Još sam i bila trudna s Petrom i par dana sam jako plakala.
I sada kad odemo kod dede su mi suzne oči. I njemu se suze jer zna da nas je baka jako voljela i da je željno iščekivala Petru, ali eto nije je vidjela. Prema Petri je najnježniji od svih unuka i praunuka.
Evo mi opet suza u očima...

_____________________________

PETRA 19.05.2006.
SAMUEL 19.08. 2008.
1 anđeo
REBEKA 20.07.2012.

clock-img

31.10.2008, 15:02

clock-img

tiha

pencil-img

10103

bilo mi je jako tesko kada nam je umrla baka koju smo posvojili....prije 6 godina je umrla. otkad znam za sebe jako sam ju voljela bili smo susjedi tu u bm prije rata kada se zaratilo mi otisli u medimurje baka nakon 2 mj dosla za nama u kucu pored nas. nakon godinu dana mi otisli zivjeti u os a baka u njemacku kod cerke nije proslo 2 mj baka dosla u os u nase susjedstvo 4 kuce dalje i tako je sve pocewlo kada smo se trebali vratiti baka hoce da ju mi dohranimo tako da smo se kad je rat zavrsio preselili u beli manastir i zivjeli zajedno dok baka nije umrla. moram priznat da sam ju najvise voljela svoju baku tako nikad nisam dozivljavala. istina je sto kazu sto dalje od svojih. ja sam u toj baki vidjela svoju baku i jedino mogu reci da mi je ona bila prava baka.
baka je bila jako dobra osoba koja se napatila puno u zivotu naravno kad je ostarila ima 4 djece nitko ju nije htio i ona je zmamolila moje roditelje da se brinu za nju.imam osjecaj kao da smo je posvojili. ona je isto to govorila jer je kao djete zavrsila u domu jer su joj roditelji poginuli.
i drago mi je da smo joj ispunili najvecu zelju nitko je kao djete nije htio posvojiti a mi smo to napravili (brinuli se za nju dok nije umrla) naravno i sad se jos uvijek brinemo jer njena djeca nedolaze ni na grob a mi ga redovito posjecujemo i odrzavamao...
a da nepricam da sam kada je umrla 2 puta cula kakao me zove odnosno budi u skolu nisam mogla vjerovati!
od toga dogadaja vjerujem u ono sto pricaju da osoba kada umre bude jos njen duh 40 dana u  kuci...meni se to dogodilo u prva 2 tjedna i kada smo joj spomenik napravili sanjala sam kako nam zahvaljuje i oprasta se i odonda mi se tako sta nije dogodilo...

baka ce uvijek ostati u mome srcu!  sad sam se rasplakala uf!user posted image



_____________________________

``````sitna i dinamitna :) :)´´´´´´

Denissa 19.06.2004.
Mia 09.11.2007.

clock-img

31.10.2008, 15:08

clock-img

mirna

pencil-img

8134

a da nepricam da sam kada je umrla 2 puta cula kakao me zove odnosno budi u skolu nisam mogla vjerovati!
od toga dogadaja vjerujem u ono sto pricaju da osoba kada umre bude jos njen duh 40 dana u



Ja sam bila sama doma u kući nakon njihove smrti  (MM je taman u isto vrijeme  dobio projekt u muenchnu).. i meni je bilo kao da su roditelji bili sa mnom one prve dane .. svi su me pitali kako to da me nije strah.. ali mene nije bilo strah jer nisam imala nikakve grižnje savjesti.. zadnje dane njihovog života osjećala sam se totalno povezana s njima..

tiha: jako lijepo od vas.. ovakve priče u današnje doba čovjek teško čuje...

clock-img

31.10.2008, 16:07

clock-img

Ruža

pencil-img

14064

Curke sad ste i mene rastužile...user posted image user posted image user posted image

_____________________________

Samo luda mama...

clock-img

31.10.2008, 17:08

clock-img

cokolada

pencil-img

1280

Prije 10 godina sam izgubila mladeg brata. Istina prve dane sam ga vidala posvuda po kuci, po noci, stalno je bi sa mnom. Nije me bilo strah kako neki misle jer sam u njegovoj bolesti bila uvijek uz njega i nemam nimalo griznje savjesti, znam da sam mu dala sve sto sam mogla i da je on bio sretan.
Najteze je prvu godinu uopce da se sazivis sa situacijom da ga vise nema i naucis tako zivjeti. Kada god ga se sijetim isto boli, ali sam naucila zivjeti bez njega i u tom smislu mi je lakse. MM mi je bio velika podrska.
Kao  sto je Mirna napisala kada se posvadam sa mm, onda ga se sijetim i rasplacem i onda mi je nekako najteze.
Gubitkom mi se promjenio nacin zivota, razmisljanja, sve, osijetljivija sam.
Kada sam saznala za njegovu bolest svijet mi se srusio, razbolio se preko noci, naglo sam odrasla i tek poslije sam shvatila neke stvari i kroz sto smo sve prosli, svi zajedno, on, ja i nasi roditelji.
Gubitkom bliske osobe doslovno ti se zivot promjeni, vise nista nije kao prije.
Sada kada razmisljam o tome uopce ne znam od kuda mi snaga da sam to sve prozivjela, tu bol.

clock-img

31.10.2008, 18:33

clock-img

piggy

pencil-img

6299

točno prije godinu i dva mjeseca umro je moj tata.
imao je dvije operacije,poslije prve se oporavio kao da ništa nije bilo,nakon nekih pretraga pronašli su metastaze na jetri.
nije baš bio siguran dali bi išao na drugu operaciju ili ne al ipak je otišao i nije dobro završilo.
počela mu se skupljati voda,mjesec dana je mršavio i propadao iz dana u dan i znala sam da se to neće dobro završiti.
svaki dan sam odlazila u bolnicu sa strahom da ga više neću naći u sobi u krevetu.
tako je jednu subotu dok sam bila na poslu zazvonio mobitel i znala sam što ću čut,imala sam takav osjećaj da sam skoro 5 min gledala u mobitel i razmišljala dali bi se javila.
kada sam čula da mi je otac umro sjećam se da sam sjela van ispred salona i da mi je mušterija dala normabel,došavši doma nedostaje mi dio filma.
bilo mi je jako teško i još uvijek mi je tako jer sam oca najviše voljela,imali smo poseban odnos.dovoljno je bilo da se pogledamo.
sada imam samo mamu i svog muža koji mi puno pomaže i koji mi je najviše pomogao kada sam izgubila oca i nerođenog sina u jako kratkom vremenu.
a nesmijem zaboraviti i vas jer ste mi vi dio obitelji koji mi je dao puno pozitivne vibre kada mi je trebalo.
Volim vas sve.

_____________________________

šašava,vrckasta,nasmijana i posebna :) :)

clock-img

31.10.2008, 20:30

clock-img

Wukovarka

pencil-img

6821

Hmm..od kud da krenem?
1991 godine izgubila sam tatu, dva strica i 4 bratica od tate.

Sve sam ih voljela neizmjerno, ali u tatinu smrt ni dan danas ne vjerujem, jer se vodi kao nestali jos uvijek.

Zasto ne vjerujem?
Mozda ne zelim, a mozda slijepo vjerujem da se izgubio, da ne zna tko je...

Stricevi?
Jednog bas nisam dobro znala, zivio je daleko, a drugi je bio osudjen na smrt u Beogradu, pa pusten...i namjestena prometna, tako da je to bio jos veci sok.

Proslo je puno godina, polako se svari sredjuju, ali ja ne mogu zaboraviti niti, neka mi Bog dragi oprosti, oprostiti sto su mi ga uzeli.
Predrsko su mi ga uzeli...nismo se ni oprostili.
Jer kad imas bolesnu osobu koja ti je bliska, vec se polako oprastas s njom u toj bolesti i svjestan si toga da ce uskoro otici...ali ja nisam imala tu priliku.

Mozda sam sebicna...nisam jedina koja je izgubila voljenu osobu na taj nacin..ali ljudi kao da se boje o tome pricati.
Boli me, naravno da me boli...boljelo me jos vise...5 godina sam isla na terapije kod psihologa...i bila svjesna toga da ga nema...ali nisam zeljela vjerovati.
Bila sam mala, nije izgovor, ali bolje opravdanje nego sada kada kazem da ne vjerujem.
Preboljela jos nisam, jer kad dodjem na Vukovarsko groblje pred kriz, slomim se.

Slomim se jer svijecu palim krizu...
Da bar mogu otici na njegov grob, pricati s njim, zapaliti mu svijecu, cvijece urediti...oprostiti se s njim...

Ne mogu i to me boli vise od icega...jer ovako je jos dalje od mene

clock-img

31.10.2008, 21:21

clock-img

zg_cinik

pencil-img

918

možda vam se čini čudan moj odgovor...
al nije...
definitivno..
poslušajte komplet...
http://www.youtube.com/watch?v=3rpaRR66xKs
user posted image user posted image user posted image user posted image user posted image

user posted image

clock-img

01.11.2008, 10:54

clock-img

Candy

pencil-img

9948

Meni je prije par godina umrla baka koju sam neizmjerno voljela user posted image ...
U trenutku kad je umrla,u meni je bio neopisiv neki osjećaj koji je teško objasniti...Znala sam da je više nema...Nakon nekoliko minuta,brat mi je javio:"gotovo je...".
Bile smo jako povezane,jako sam ju voljela i nisam mogla podnijeti da je više nema...
Iako je od tog dana prošlo već 3 godine,teško podnosim da više nije među nama,svakodnevno je se sjetim...Bez obzira što je fizički više nema,zauvijek će biti u mom srcu i neću dozvoliti da se zaboravi je ta divna žena postojala user posted image ...
Čovjek je živ dok god traje uspomena na njega user posted image ...
Zapalimo danas svijeće za sve naše drage pokojne najmilije koji više nisu s nama...

clock-img

03.11.2008, 00:21

clock-img

Kondres

pencil-img

2

Drage moje,ja sam nova ovdje.Trudnica sam u 8 mj.i ja sam izgubila nekoga koga sam jako voljela.Tatu, i to prije dva mjeseca.Užasno mi je teško bilo.još i sad je,ali se nekako uspjevam smiriti jer uvijek pomislim na to kako se veselio unuku koji će još malo doći na svijet.Mada me boli što ga neće vidjeti.ali život ide dalje, i kad god ga se sjetim, a to je svakih malo, uvijek pomislim na svoje malo još nerođeno i shvatim da zbog njega se moram sabrati i krenuti dalje i da će sve biti bolje kad se rodi.
ne brinite neću zaboraviti tatu,to nikako ne mogu, ali moram se veseliti ovome malome životu što raste u meni i što će nas uskoro uveseljavati svojim osmijehom, plačem, ludim facama itd...
Već sam polako spremila sve potrebno za njegov dolazak i moj odlazak u bolnicu. jako su me razveselile te pripreme i kupnja kolica i oblekice,....
user posted image
Puno pozdrava

clock-img

03.11.2008, 08:46

clock-img

sanjarica

pencil-img

746

Ja sam izgubila roditelja dok sam bila trudna,prije skoro dvije godine.nikad,ama bas nikad nisam se oporavila i nema dana da ne oplacem.jeko sam bila vezana i ostala tako emotivna za njega.ta me smrt toliko pogodila da sam bila u nekom stanju kao da je sve moglo kraj mene da se desava,srusi il ne znam sta,meni je bilo jako tesko.niko vam ne moze ublaziti tu bol koju osjecate,niko vam ne moze vratiti tu osobu i vrijeme s njom..ma bas nista.toliko stvari ostanu nedorecene.ta smrt me promijenila.user posted image volim te oce i voljecu te dok zivim a tvoji unuci ce da te vole i postuju jer si to zasluzio.

_____________________________

Ljubav! Citava knjiga u jednoj rijeci,cijeli okean u jednoj suzi,
sedam nebesa u jednom pogledu,
vihor u jednom uzdahu,grom u jednom dodiru,hiljadu godina u jednom trenu."

clock-img

04.11.2008, 13:49

clock-img

mirna

pencil-img

8134

Svima koji ste tek nedavno nekog izgubili, pa ste jos u zalovanju ce ovo biti tesko za povjerovati, ali poslijedice smrti bliske osobe nisu samo negativne..

kao sto je cokolada spomenula, ako nekoga izgubis to utjece na tebe i jako te promijeni. meni su se potpuno mjenjali prioriteti u zivotu. kad sam stala na groblju nakon sto su mi pokopali i majku, dozivjela sam nesto jako neobicno: potpuno mi je bio jasan smisao zivota i skuzila sam sve stvari u kojima su u svome zivotu pogrijesili moji roditelji.. Obecala sam sama sebi da necu nikada napraviti iste greske jer vrijeme jako brzo prolazi i nikad nije moguce vratiti se da bi ispravio neke stvari iz proslosti. od toga trena su mi najbitnije stvari na svijetu ljubav do MM i djeteta i nikakve sitnice me ne mogu izbaciti iz takta..

Imam osjecaj kao da sam tek kroz smrt roditelja naucila zivjeti...Ponekad na tren zaboravim stvari koje me naucio zivot, ali to ne traje dugo...

clock-img

06.11.2008, 21:45

clock-img

mami76

pencil-img

28

I ja sam se promijenila kad sam prije 4 godine izgubila majku. Zauvijek sam izgubila neke osjećaje. Jako mi je teško i danas, mislila sam da će mi bit lakše kad se udam, prije polagodine sam se udala , ali mi je još više nedostaje, baš sada. I kad sam izgubila bebu prije 3,5 mjeseca, to mi je bio udarac strašan, pitala sam se kako je to mama dopustila ako me volila.Svako dan mislim na nju, da mi je samo jednom sa njom još kavicu popit, da joj se izjadam, bila bih najsretnija. Poslje nje nemam kome reći svoje tajne, niti želim. Ona mi je sve bila. Kad sam se udavala mislila sa sam da ću od tuge puknut po pola.

clock-img

06.11.2008, 21:48

clock-img

mrvicak

pencil-img

357

Ja sam mamu izgubila sa 7 godina zivjela s bakom i djedom a kad se tata ponovo ozenio presla s njima zivjeti...tad sam bila suvise mala da bih sve shvatila ali sad kad sam udata bas osjecam potrebu da je uz mene...najteze mi je bilo sto na svadbi nije bila tu...zeljela bih da upola bar budem kao ona dobra  i ako rodim bebu zelim da se zove po njoj...Ana

clock-img

16.11.2008, 19:59

clock-img

nery

pencil-img

1

Ja imam 21 godinu i imam malu bebicu od 9 mjeseci.Mamu sam izgubila kada sam bila u trećem mjesecu trudnoće a ona mi je bila sve u životu jer sam ostala bez oca u desetoj godini.Bile smo vezane kao nokat i prst.I danas nakon godinu i dva mjeseca patim i plačem za njom i kada se nešto brinem ili posvađam s mužem sjetim se nje bol postaje još gori jer nemam svoju mamu kraj sebe i tada i ja umirem.Imam osjećaj da sam ja iako sam žena još uvijek dijete kome je majka najviše potrebna.Da nisam bila toliko vezana za nju sve bi bilo drugačije.Nemam više koga zagrliti niti kome se ispričati mada i posle toliko vremena osjećam je kraj sebe kao da nikad nije nestala i znam da me gleda i čuva gdje god da je jer sam ja bila sunce njenog života...Dala bi sve što imam samo da je samnom i s mojom bebom,a dala sam joj ime koje je moja mama htjela..VOLIM TE MAMA I NIKADA TE NEĆU ZABORAVITI SVAKOG TRENA MISLIM NA TEBE ŽIVOT TE NIJE SMIO UZETI KADA SI MI TOLIKO POTREBNA..

clock-img

16.11.2008, 21:35

clock-img

ninolina

pencil-img

15879

user posted image O draga neri neznam šta da ti kažem osim da mi je žao. Voli svoju bebicu za oboje

_____________________________

sad sam mama za 5 :)
Tin, Iva, Theo Petar, Iris, Nino Lukas

...Nikad se ne prestani smijati, čak ni kad si tužna. Netko će se možda zaljubiti baš u tvoj osmjeh...

clock-img

14.12.2008, 16:25

clock-img

Pollly

pencil-img

95

Meni je sa 11 godina umro tata i to je nešto najgore što mi se dogodilo u životu. Pogotovo jer sam si s njim bila bliža nego s mamom, a i danas je ona puno hladnija prema meni neko bi prava mama trebala biti. Ne znam da li ju shvaćam jer su moj brat i sestra tada imali samo 3 godine i morala se sama brinuti za njih. No ipak mi je teško jer nemam roditelja kojem se mogu obratiti kad trebam i pričati o svemu. Mama mi je uvijek umorna, ima drugog posla itd... No najbitnije je da znam da samo imala divnog tatu. I nazvat ću svog sina po njemu, ako ga budem imala.

clock-img

14.12.2008, 16:32

clock-img

tiha

pencil-img

10103

ajoj neri rasplakala sam se uf.....user posted image

_____________________________

``````sitna i dinamitna :) :)´´´´´´

Denissa 19.06.2004.
Mia 09.11.2007.

clock-img

14.12.2008, 18:29

clock-img

Thea

pencil-img

4043

Prije tri godine umro mi je deda koji mi je bio više od roditelja jer su moji rastavljeni. Dvaputa je operirao tumor na mozgu i svaki put iznova učio hodati,govoriti i pisati kao da ga je tjerala neka sila da ozdravi i bude uz mene dok se ne udam i dobijem djecu.Kad su mu trće put otkrili opet tumor ne mozgu više nije mogao na operaciju.Završio je u krevetu ,baka se brinula o njemu,ja sam dolazila svaki dan pomoći oko njega jer moj stric živi u Njemačkoj,a tata  jednostavno nije mogao biti uz njega(to je druga priča).Činila sam ono što ne bi mogla niti mami niti tati:presvlačila ga,rezala nokte itd.Jednostavno sam znala da bi i on to za mene učinio.Nakon dvije godine u krevetu baka više nije mogla sama s njim pa smo ga smjestili u privatni dom  u susjedstvu tako da smo opet svaki dan mogli biti uz njega.Kad je umro gospođa koja se brinula o njemu prvo je mene nazvala i ja sam bila ta koja je morala baku obavjestiti o njegovoj smrti i sve obaviti oko pogreba dok stric ne stigne pa sam morala nekako svu svoju tugu jednostavno ostaviti sa strane i biti uz baku. Sad ove godine je umrla i baka i jednostavno mi se sve to skupilo i pukla sam.Rekla sam puno puta da bi mi bilo lakše da su mi umrli roditelji nego baka i deda jer su mi oni bili i više nego roditelji.Sad u trudnoći se zna dogoditi da se rasplačem kad pomislim da ih moje dijete neće upoznati.user posted image user posted image user posted image user posted image



_____________________________

T & R - 28.09.1996.
Klaudia - 14.01.1997.
Antonio - 11.09.2000.
Valentino - 04.02.2009.

clock-img

27.01.2009, 21:00

clock-img

Viky

pencil-img

2283

Danas sam se učlanila i pročitala tvoju poruku.
Pisala si o smrti bliske osobe.
Izgubila sam mamu prije godinu dana,
Ne mogu dan danas to prihvatiti,sanjam ju i
stalno proživljavam njene zadnje dane.
Bila je najhrabrija osoba koju poznajem u svoje životu.
Svoj odlazak je prihvačala kao nešto najnormalnije i najprirodnije.
Sve nas je pripremala za svoj odlazak.
Izgleda da mene nije dobro pripremila.
Bila mi je najbolja prijateljica. Kada će ta bol prestati? I da li ikad prestaje?


_____________________________

Tara 22.3.2004

"Bogatstvo se smiješi onima koji se osmjehuju"

clock-img

27.01.2009, 21:59

clock-img

mirna

pencil-img

8134

Draga Sena, jako je vazno da o svojoj boli pricas, nemoj ju drzati u sebi..  i mene je moja mama pokusala pripremiti s rijecima: ti moras zivjeti, zivot ide dalje, ali i sada nakon 5 godina mi je jos uvijek tesko kad se sjetim da ih vise nema, kad dodjem doma i nitko me ne doceka..user posted image  ja sam utjehu pronasla u svojoj obitelji, koju zbog gubitka svojih roditelja jos vise cijenim i volim... kroz gubitak voljene osobe mozes nauciti koje stvari su najvrijednije u zivotu.

clock-img

27.01.2009, 22:58

clock-img

Kika83

pencil-img

6965

sena draga potpuno te shvačam,i ja sam izgubila mamu prije 4 godine kad ju je tumor u 2mj oduzeo od mene,od nas. user posted image
bile smo jako vezane i dan danas to nisam skroz prebolila.
malo je lakše kao šta kažu vrijeme liječi rane ali nikad ih neče potpuno zacijelit. žao mi je šta nije uspjela vidjet moju udaju i šta nikad neće upoznat unuke i biti uz mene kao šta su druge mame u tim trenucima uz svoje kćeri. to jako boli.
muž je uz mene i to mi je pomoglo da idem dalje,kao šta i mirna kaže moraš pričati o toj boli,plakati kad god ti dođe. meni tad bude lakše kad odem na grob i isplačem se.

clock-img

27.01.2009, 23:10

clock-img

FIONA

pencil-img

9057

Ovo je jaaaaakoooo tužna tema i sve ste me dirnule svojim pričama!!!

Ja sam izgubila obje bake...sa tatinom mamom bila sam vezana i jako mi nedostaje...sjetim je sečesto u razgovoru..ne samo ja več svi iz obitelji! Mislim da će mi biti puno gore kada ode moj deda jer on je meni moja maza, legenda koja hoda, moj idol, moj uzor! Ima 85 godina, vedar je i uvijek nasmijan...prošao u životu što ja neču nikada...i dan danas sjednem mu u krilo i uštipnem ga za obraze...ne znam kako će to izgledati kada netko kao što je on napusti moj život zauvijek!!!
Ovom temom samo ste mi dale da razmišljam o njemu i sutra ga idem posjetiti...život je ipak prekrata!


_____________________________

"Dječji život je poput komada papira na koji svako ostavlja bilješku."

clock-img

28.01.2009, 09:44

clock-img

Viky

pencil-img

2283

Hvala na pruženoj mogučnosti pričanja o toj temi.
Ne volim zamarati ljude sa svojom boli,svi nekako
žive sa svojim osobnim tragedijama.
Mama mi se borila sa tumorom skoro dvije godine.
Za to vrijeme iskoristile smo svaki trenutak kako bi si
izrekle sve osjećaje,svaku potisnutu sumnju smo riješile.
Otišla je znajući koliko ju volim,te koliko ona mene voli.
Roditelji su jedini ljudi koji te bezuvjetno vole.
I meni je trenutak odlaska na grob najbolji okidač da isplačem bol.
Ali,kad se ona tako brzo nakupi,zapravo prebrzo.
Imala sam mogučnost biti uz nju kada je zauvijek zaklopila oči.
Beskrajno sam zahvalna bolnici Jordanovac na tome.
Ovo ljeto je otišla i moja baka,njena mama.Nije izdržala
bez nje.Bol se samo pojačala.I onda sve one ostavine...
Došlo mi je da vrištim,ljudi,to ja na želim ...to je od moje mame...
ona ja još živa.Hvala Bogu na obitelji.Ne mogu ti zamjeniti mamu,ali
ti ipak olakšavaju tugu.I ja ipak imam tu sreću da je vidjela unučicu,koja ju stalno spominje...


_____________________________

Tara 22.3.2004

"Bogatstvo se smiješi onima koji se osmjehuju"