Evo imam par pričica od svoje jedne prijateljice koje sam sad pročitala ..Ima ih dobrih pa sam ih htjela podjeliti sa vama..
Kako smo mi nekada rasli tih nesretnih 90 godina...
Prvo, preživjeli smo... i rođeni smo normalni,iako su naše majke, kad ih je boljela glava, pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikada nisu bile testirane na dijabetis !
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu - čuvati van domašaja djece na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima. Mi,kada smo imali 10-11 godina, nismo nosili Pampers-e !
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i air bag-ova i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili rolama !
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo flašicu Kole sa našim prijateljima i NIKO nije zbog toga umro !
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hleb i pravi puter, pili sokove,koji su i tada bili puni šećera,ali nismo bili debeli,zato što smo se stalno igrali napolju !!
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cio dan, sve dok se ne upale svjetla na ulici,...žmurke, pale i kliša, klikera, partizana i njemaca, kauboja i indijanaca, zaloga i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju da smisli. Nerijetko, niko nije mogao da nas nađe po cijeli dan, i nikada nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica .
Naučili smo kako da riješimo problem !
Mi nismo imali imaginarne prijatelje,ni probleme sa koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiper aktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača, pa smo ipak završavali nekakve škole. Mi nismo imali Playstation, Nitendo, X-Box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne telefone, kompjutere, internet, chat rooms....
Mi smo imali prijatelje i mi smo išli napolje da se družimo sa njima. Padali smo sa drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu il ruku, ali naši roditelju nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se sa lukovima i strijelama, pravili katapulte i sve smo to preživjeli bez posljedica. Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelju nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari bili su često strožiji nego sam zakon! Mi nismo provodili jedan vikend sa mamom,a jedan sa tatom. Mi smo imali jednu kuću i jednu porodicu.
Posljednjih 40 godina su bile najplodosnije godine u istoriji čovječanstva. Naše generacije su proizvele najbolje izumitelje i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili da živimo sa tim. I ti pripadaš toj generaciji?
KAŽU DA SMO ŽIVJELI U MRAKU..JEBEM GA KO MI POSLIJE TOGA UPALI SVJETLO......