Ne znam kud bi s temom,pa premjestite ak sam fulala...

Dakle ovako...malo čitam ono Imati jedno dijete...
Razmišljam si kak je nas dosta cura tu izgubilo bebe...i koliko nas sad ipak ima bar jedno krasno dijete...
Dogodilo mi se negdje prije da me bakina sestra (baka mm ) kroz razgovor nekako "spustila" primjedbom NE ZNAŠ TI KAKO JE TO KAD TI DIJETE UMRE...
a ta je izjava bila jer joj je prije godinu dana umro sin...50 godina...bio je sretno oženjen,imao 2 sina,dočekao 2 unuka,razbolio se i umro nakon duže bolesti...

Ja sam na tu izjavu ostala onak dobrano zatečena...prvo jer i baka mm i ta sestra skroz,ali SKROZ plaču,kukaju i cvile za tim čovjekom...nema dana kad ga spomenu,a da to nije uz kuknjavu i plač...
Ja sam ga poznavala i za tih par godina mogu reći da sam sretna što sam ga upoznala jer je stvarno bio predobar čovjek...i žao mi je što je umro,ali natrag nema...
A drugo...došlo mi da toj ženi kažem O DA...POJMA NEMAM O GUBITKU DJETETA...AL VI STE SVOJE DIJETE DOČEKALI,OTHRANILI,ODGOJILI,OŽENILI,DOČEKALI PRAUNUKE I CIJELIH 50 GODINA IMALI PRIVILEGIJ BITI NJEGOVA MAJKA...A ŠTO SAM OD TOGA JA DOČEKALA?
Al nisam ništa rekla...
Nego bit svega ovoga je...čini mi se da si ljudi daju previše značaja po sistemu AKO JAČE I ČEŠĆE PLAČEM ZA NEKIM,ONDA MI JE I VIŠE ŽAO?
po tome ispada da mi koji smo više tipovi da u sebi pomislimo na drage ljude za njima uopće ne tugujemo...
i još nešto...ja se osobno više sjetim lijepih stvari koje sam s tim ljudima prošla u životu nego da plačem za njima...jer su mi ostali u sjećanju onakvi kakvi su bili za života,a ne koliki su sprovod imali i tko ih je sve ispratio...



< Poruku je uredio Ninaa -- 21.11.2010 16:04:45 >

_____________________________

...bejb...our be(a)st.....

....mini gospa....

bogo....priti pliiiiiiiiiz,očuvaj me od baba u životu,od ostalog ću se sama čuvati..... ;)

slazem se s tobom,ja sam izgubila 2 bebe,i jos uvijek mi se srce kida kad pomislim na to,ali ako cu i zaplakati,odem u kupatilo i zaplacem di me nitko ne vidi.a sto se tice drugih ljudi,moj svekar je umro prije skoro tri mjeseca,i jos zalim za njim,jer je stvarno bio predobar i super smo se slagali,i uvijek sam rado isla kod njih,samo radi njega.ali plakala sam u pocetku kad bih ga se sjetila,a to je bilo po desetak puta na dan,a sad se radije sjecam svih lijepih trenutaka koje smo proveli skupa,i smijeha koji mi je priustio i ljubavi koju je imao za miu,jer koliko god ja naricala za nekim,taj se vratit nece,mogu se samo pomoliti.

_____________________________

mjenjam potpis....

lijepo si sve napisala
ja osobno nisam hvala bogu nikog bliskog izgubila pa nemogu iz osobnog iskustva reći kolko dugo se žali na taj način
ali mama,baka,tata oni su izgubili nekog svog ali nikad nisu nama djeci dramatično pokazali svoju tugu


_____________________________

"Ljubav je slijepa i zbog toga joj je tako izoštreno čulo dodira."

Slažem se s tobom-nečija tuga i bol se ne pokazuje nošenjem crne obleke i jadikovkama,ona je duboko u duší,a i recimo ja uvijek imama dojam da te žene koje jauču,plaču i kukaju više to rade radi sela-kao da svi "vide" kak je ona ucviljena nego radi toga ko je umro,i to mi bude sarkastično kad vidim.
Meni je otac umro kad sam imala 23 god,moja baka nije izvodila teatre na sprovodu,al na njoj se jednostavno vidlo kak joj je teško-suza u oku i totalno izgubljen pogled kao da se ne događa sprovod njenog sina...Ja sam nosila crninu mj.dana,i nema ga već 9 godina,a još uvijek mi je teško i kad vidim svog svekra koji je njegovo godište,pitam se kak bi on sad izgledao,kaj bi reko da može sad bit tu među tolkim unucima i sl...


_____________________________

"Children will not remember you for the material things you provided,but for the feeling that you cherished them"

ne slažem se tu s tobom. ja sam isto izgubila jednu bebu i naravno da mi je žao ali mislim da izgubim jednu od njih dvije da jednostavno to nebi mogla izdržati. ja svoju malu bebicu nisam ni upoznala, ni njezin smijeh ni ništa ali ove dvije gledam kako rastu i da mi se ijednoj nešto desi svisnula bi od boli. i mislim da nema gore stvari od gubitka dijeteta.


_____________________________

16.06.2004.

28.06.2010. !!!!

Prije nego što prijeđeš ulicu uhvati me za ruku. Život je ono što ti se dešava dok ti razmišljaš o drugim stvarima.

mišica ovo se odnosilo na bebu koju ja nisam dočekala...normalno da ne bi znala što bi sa sobom od muke kad bi se e nešto dogodilo...

_____________________________

...bejb...our be(a)st.....

....mini gospa....

bogo....priti pliiiiiiiiiz,očuvaj me od baba u životu,od ostalog ću se sama čuvati..... ;)

ma skužila sam zato ti i kažem da gubitak moje bebe koju nisam dočekala i ovo dvoje dijece ovo drugo bi me ubilo a prvo sam preživjela nije bilo lako ali znaš i sama

_____________________________

16.06.2004.

28.06.2010. !!!!

Prije nego što prijeđeš ulicu uhvati me za ruku. Život je ono što ti se dešava dok ti razmišljaš o drugim stvarima.

glavno da se skužismo...
mene ti naživcira to guranje kuknjave u prvi plan,a prava tuga tu pada u pozadinu...a tko kaže da onaj koji se smiješi ne žali...


_____________________________

...bejb...our be(a)st.....

....mini gospa....

bogo....priti pliiiiiiiiiz,očuvaj me od baba u životu,od ostalog ću se sama čuvati..... ;)

to je sve individualno...nekome je lakše ako plače, nosi crninu, nekome je lakše odmah krenuti dalje...ne mislim da itko to radi namjerno - 'da ljudi ne kažu'...
neko jednostavno nema snage krenuti dalje, odnosno treba mu duže vremena, i to nema veze sa godinama...

_____________________________

Ča je život vengo fantažija....

[Sadržaj poruke je obrisan]

Nekako se slažem sa svima...
Kako i na koj način možemo odrediti koji gubitak boli manje ili više??? Smatram da je to individualna stvar koja ovisi o karkteru pojedinca jer ono što meni predstavlja ogromni gubitak, nekome ne mora biti i obrnuto.... Činjenica je da život ide dalje, a mi se sa svojim gubitcima svakodnevno učimo nositi, vrijeme prolazi, ali rane teško zacijeljuju i meni se čini da niti malo ne blijede, posebice ako se radi o gubitku bliske osobe poput roditelja ili dijeteta... Treba slaviti i cijeniti one zajedničke trenutke koji su nezaboravni i uživati u njima, jer , opet ću ponoviti nešto što imam običaj često reći, život zaista prekratko traje, danas si tu, a sutra tko zna...

_____________________________

Nebo strpljive voli....
Dino 06.07.2004.
Kiara 25.11.2010.

Naravno da svi mi svoju tugu izražavamo na drugačiji način.Istina,nošenje crnine neki dugi period ne odražava našu bol,ona je negdje u duši,ali neki ljudi se osjećaju psihički bolje noseći ju.Ne znam,još nisam izgubila blisku osobu,ali brat mi je imao prometnu,i bio nadomak smrti,i onda sam se osjećala užasno,ne mogu ni zamisliti da se dogodilo najgore...Stvarno ne znam kako bi krenula dalje.Kad danas-sutra izgubim nekoga svoga,normalno da neću hodati po selu i naricati,ali da ću u tišini svoga doma,negdje u nekom kutku iskreno tugovati i pustiti suzu,hoću...Vjerujem da vrijeme ne liječi rane,samo s vremenom naučimo živjeti s tom boli zbog gubitka.

_____________________________

Moje velike ljubavi
Nika 24.05.2006.
Ines 07.05.2010.

Pa dobro je to pitanje, koliko dugo....sve ovisi o kome se radi, o prijateljima, rodbini, o osobi koja je umrla ili o osobi koja je živa ali se odlučila udaljiti od mene iz ko zna kojega razloga, ponekad ni meni razlog nije poznat..... ali eto ok... ja prihvačam svačiju odluku.......
Izgubiti dijete je velika bol, i kada je naša mala Jovana otišla u drugi svijet imala je samo 2 godine, bilo je teško prihvatiti Dado je je dugo tražio i plakao gdje je seka, gdje je moja seka.....  Ipak vrijeme ide dalje i imamo našega malog anđela koji nas gleda i čuva s neba.... znamo to i u to vjerujemo....
Dali smo prežalili, preboljeli, nisam sigurna ali mislim da jesmo....

u mamice, rasplakala si me sada, nisam znala, žao mi je

_____________________________

"Dok je prije postojalo samo jedno bez čega ne mogu živjeti, sada je nastalo dvoje.
Nije bilo diobe - moja se ljubav nije sada podijelila između njih; nije to bilo tako. Prije kao da mi je srce naraslo, nabujalo do dvostruke veličine u tom trenutku."

Mamice...

_____________________________

Moje velike ljubavi
Nika 24.05.2006.
Ines 07.05.2010.

e draga znaš kako kažu najgore je kad majka mora sahranit svoje dijete,i moj otac kad je umro njegova mama-moja baba je plakala,al bila je stara i počela se je bunit,to jest nije mogla shvatit da ga nema,kad je baš totalno ošla.skrenula onda je mješala i za mog brata je mislila da je njen sin,Ja i dan danas sam svjesna da mog djeteta nema,i nemogu to prežalit,netko kaže probaj,nemogu to je jače od mene,Kada gledam Liama i vidim njegove rukice koje me znaju milovat,njegove usne koje me znaju poljubit i njegov osmjeh,i sve drugo kad pogledam kod njega mislim si to je i moje dijetešce trebalo radit,Joj puno je toga što osječam al nemogu se izjasnit