Jučer me jako uzdrmala izjava kolege na poslu-"da nisam ona stara" od kada sma rodila i da su to i drugi kolege rekli....Ja odgovorim, pa nisam, svjesna sam toga....On kaže da mu fali stara ja koja se za sve borila (na poslu)....Odgovaram mu da jednostavno nemam više vremena i snage boriti se za neke gluposti, da rađe štedim snagu i usmjeravam ju na Jana, muža, stan....Sama sebi sam rekla da ću posao uvijek obaviti korektno, ali neda mi se više trošit snagu na birbu s vjetrenjačama...
Danas sam došla u ured i pitala ostale kolege da mi razjasne po čemu ja to nisam ista, 1 je rekao da sam bolja, mirnija, a 2. je rekao da me kuži da ne trošim snagu na "gluposti" otkad imam jana jer i sam ima janovog vršnjaka....
Eto, riješeno...ali ja se i dalje pitam-gdje je nestala ona bezbrižna, spontana osoba? Htjela-ne htjela, promijenila sam se i koliko god žalim za tom osobom koja sam bila, odnosno za nekim njenim karakteristikama, sretna sam i ovako.....
_____________________________
JAN, moja najveća ljubav, sreća, ponos, uspjeh i poticaj!
"Kad poljubim lice tvoje da izmamim osmjeh,
Onda pouzdano razumijem čari neba u svjetlu zore".
-Tagore-