Moje dijete zaostaje u govoru......zašto?

Vaše dijete ne govori! Sluh je u redu, nema genetske podloge, trudnoća majke protekla je uredno kao i porođaj, ali dijete ne govori. Razlog možda postoji u drugim čimbenicima, sociološkim koji utječu na verbalnu komunikaciju kod djece.

Tako možemo govoriti o četiri osnovna etiološka faktora verbalne patologije, a to su:

- nedostatak verbalne stimulacije,
- neodgovarajuća verbalna stimulacija,
- redukcija motivacije za komunikaciju,
- neadekvatno nagrađivanje djeteta za govor te možemo spomenuti i neke od popratnih faktora kao što su: rođenje brata ili sestre, incident, šok i reakcija roditelja.

Sve te faktore možemo uvrstiti u sociokulturnu deprivaciju, tj. zapuštenost i pod tim se  podrazumijeva da se razvoj djeteta odvija pod vrlo smanjenim pozitivnim utjecajima iz okoline ili u potpunom izostanku odgojnih utjecaja. Novija istraživanja slučajeva zapuštene djece ukazuju da se u socijalnoj izolaciji zaista ne razvija govor, a niti drugi oblici simboličkog ponašanja, ali da se sposobnost za njihov razvoj ne gubi ako postoji emocionalna komunikacija djeteta i druge osobe.

Već se u predlingvističkoj fazi govora uočava manja učestalost i raznolikost u fazi brbljanja djece koja su u domovima, djece prezaposlenih ili psihički nezrelih, nemarnih roditelja te je kod takve djece njihov kasniji govorni razvoj znatno usporen.

Govor djece koja žive u nepovoljnim sociokulturnim uvjetima karakterizira siromašniji i drukčiji vokabular, neizgrađeni pojmovi, jednostavnija rečenica, jednostavne gramatičke strukture i mnogo poštapalica (ovaj, onaj), ograničenost u izražavanju te donekle i drukčiji sadržaj govora (naučeni obrazac verbaliziranja). Govorni deficiti i specifičnost govornog izražavanja nastali kao posljedica sociokulturne deprivacije mogu znatno otežati privikavanje na školu i ugroziti uspješnost učenja. Zbog toga je neophodan pojačani rad i odgovarajući emocionalni kontakt s takvom djecom.

Kao jedan od razloga smo naveli i rođenje drugog djeteta (brata ili sestre). Tako može doći do govorne identifikacije modela i samog subjekta (dijete-dijete ili čak dijete-odrastao). Govorna identifikacija je proces usvajanja i reprodukcije govornih obrazaca druge osobe (modela) zasnovan na trajnoj komunikaciji i postojanom emocionalnom odnosu između subjekta i modela (dijete ili odrastao). U nekim se slučajevima kao posljedica govorne identifikacije mogu javiti pogreške u artikulaciji, razumijevanju značenja pojedinih riječi (semantike) ili korištenja određenih sintaksičkih i gramatičkih pravila.

Nadalje možemo uključiti i samu lošu govornu naviku koja je stečena i stalnim ponavljanjem postaje automatizirano pogrešno govorno ponašanje. U samoj osnovi loše govorne navike leže pogrešni auditivno-kinestetički i artikulomotorni engrami. Njima se može objasniti većina tzv. "funkcionalnih" govornih poremećaja, kao što su dislalije, razvojna mucanja, mutizmi, "baby talk"-produžena fiziološka tepanja te razni manirizmi koji prate govor (uzrečice, tikovi).
Samo odvikavanje predstavlja potiskivanja loših i usvajanje novih govornih navika koje se zasnivaju na fiziološkoj zakonitosti o stvaranju novih dinamičkih veza u CNS-u kao i veza između CNS-a i auditivnih, vizualnih, kinestetskih i motornih sustava. Tada je vrlo važna uloga samog logopeda koji objašnjava smisao pravilnog govorenja, tehniku pravilne govorne funkcije te je dijete uključeno u logopedsku terapiju. Same govorne vježbe obuhvaćaju govorne predvježbe (ovladavanje nekim elementima govorne funkcije), osnovne govorne vježbe, vježbe automatizacije nove vještine i stvaranje novih govornih navika.  

Prema tome, odvikavanje od loših i učenje dobrih govornih navika treba shvatiti kao jedinstven proces pri kome odvikavanje zahtjeva znatno više vremena, truda i obostranog zalaganja od samog usvajanja, a i automatizacije nove vještine govora.