Sve reforme obrazovanja kojima smo zadnjih desetak godina svjedočili polazile su od ispravljanja iste krive Drine: odviknuti učenika od učenja za ocjene i naučiti ih učiti zato da rastu i grade svoje kompetencije.

Sve reforme obrazovanja kojima smo zadnjih desetak godina svjedočili polazile su od ispravljanja iste krive Drine: odviknuti učenika od učenja za ocjene i naučiti ih učiti zato da rastu i grade svoje kompetencije. I sve su dosadašnje reforme zapele na istom: učitelji su mijenjali način poučavanja, ali se sustav vrednovanja znanja nije praktično promijenio.

 

U većini je predmeta, unatoč lijepim namjerama zapisanima u kurikulumima, ostalo na onom što je najjednostavnije vrednovati: na količini zapamćenih činjenica. Nastavio se masovni učenički lov na papirnate petice potrebne za upis u srednje škole i na fakultete.

 

Prisiljavanje na učenje i pridobivanje za učenje dva su krajnja, suprotna načina motiviranja učenika.

 

PRISILJAVANJE NA UČENJE

 

Argumentima prisile učenike se može natjerati da uče: nekima je strah od kazne i loših ocjena sasvim dobar motivator, druge pak motivira želja za odličnim ocjenama za koje vjeruju da će im olakšati uspjeh u životu. Kad god je riječ o učenju radi ocjene, nagrade ili izbjegavanja kazne, riječ je o pretpostavci da učenike zapravo samo učenje ne zanima pa ih se stalno treba bockajući mrkvom i batinom tjerati da uče.

 

PROČITAJTE JOŠ: Uloga roditelja u školskim obvezama djeteta

 

 

PRIDOBIVANJE ZA UČENJE

 

Pretpostavimo da ne želim tjerati učenika da uči, da ga želim motivirati da on sam poželi učiti. Kako to postići?

 

1. Prva tajna je u emocionalnome mostu između učenika i učitelja.

 

Učenik će vrlo vjerojatno poželjeti nešto od mene naučiti ako me voli.

Poželjet će od mene učiti i ako poštuje moje znanje, ponašanje i mene kao osobu, ako sam mu uzor.

Poželjet će od mene učiti i ako izazovem njegovu znatiželju, ohrabrim ga da razmišlja o problemu, postavlja pitanja, gradi pretpostavke, domišlja, istražuje, testira, diskutira o svojim zaključcima… Ukratko, ako uspijem u tome da svoje učenje doživi kao avanturu.

 

2. Druga je tajna u vještini učenja. Riječ je zapravo o dvjema vještinama učenja: vođenom i samoreguliranom.

 

VOĐENO UČENJE

 

Vođeno, organizirano, školsko učenje pred učenika svaki dan stavlja odabrani komadić nastavnog sadržaja koji u određenom vremenu treba svladati: tekst koji treba pročitati, primjere koje treba shvatiti, pitanja čijim odgovorima dokazuje da je popamtio činjenice koje je trebalo popamtiti i zadatke čijim odgovorima dokazuje da je ovladao traženom vještinom, shvatio principe i procedure te ih uspješno primijenio kako bi riješio zadani problem. Učenik u vođenom učenju slijedi korake koje je za njega odabrao, osmislio i dizajnirao onaj tko ga vodi i tko će na kraju procijeniti njegovu uspješnost. Vođeno je učenje, dakle, i onda kad učenik prema dobivenim naputcima uči sam, kod kuće, za računalom… a učitelj ga vodi, prati i provjerava pomoću IKT-a.

 

PROČITAJTE JOŠ: Što se događa kada roditelji djecu drže pod „staklenim zvonom“?

 

 

SAMOSTALNO SAMOREGULIRANO UČENJE

 

Vođeno, školsko učenje na neki bi način trebalo biti priprema i vježba za samostalno, samoregulirano učenje neophodno u cjeložiovotnom obrazovanju. Nažalost, većina učenika nauči učiti vođenim učenjem, ali nikad ne nauče sami osmisliti i dizajnirati svoje učenje.

 

Samoregulirano učenje, naime, polazi od kraja: učenik zna koji problem treba riješiti i od svih mogućih sadržaja i načina koji bi mu mogli pomoći da dođe do rješenja, sâm odabire one pomoću kojih će to najbolje učiniti. Sâm, dakle, odabire što će učiti, kojim redoslijedom, sâm procjenjuje potrebno vrijeme i dizajnira vlastiti sustav praćenja uspješnosti svoga učenja kako bi usput poboljšavao i usavršavao proces učenja.

 

Naputci za samostalno samoregulirano učenje u doba korone i učenja na daljinu tema su zbirke praktičnih savjeta kojima će se baviti niz kolumni koje slijede… Kolumne su namijenjene učenicima, roditeljima i učiteljima.

 

Preneseno sa Školskog portala