Jedna jako lijepa porođajna priča...

Kompletan liječnički tim bio je u nevjerici. Deset dana prije nego se rodio Mali princ bila sam u bolnici zbog visokog tlaka. Zatvorena do zadnje sekunde, zabetonirana. Redom su se iščuđavali da u svojih toliko i toliko godina prakse nisu vidjeli takvu trećerotkinju . Kad su inicirali porod gelom, rekli su da će to trajati najdulje do navečer, pretpostavljam da je to trebalo biti utješno. Ja sam željela šetati, hodati po stepenicama, ali mi nisu dali. Rekli su – čekamo do 10 sati, a onda ćemo vidjeti. U 11 su ekstatično komentirali da sam na 2 prsta  (jupi!) i da će mi oko 14 opet dati gel. Pola sata kasnije su krenuli bolovi, odmah oni junački  (tko je rodio, zna o čemu pričam) i ja sam, kukavički, tražila epiduralnu . Da se razumijemo, nemam ništa protiv epiduralne niti onih koji se se na to odluče, ja sam jednostavno bila unaprijed odlučila da neću i u trenutku slabosti sam pokleknula, ali može mi se oprostiti, zar ne? Liječnica je na to ushićeno rekla da može, da sam peta na redu. Peta?! – Neću ja to dočekati, rekla sam, a ona je samo sa smješkom odmahnula rukom. Tata je, za to vrijeme, krupnim koracima stizao u rodilište jer smo htjeli zajedno dočekati našu malenu ljubav, za koju još nismo znali je li dječak ili djevojčica. Znam biti ekstremno tvrdoglava i nisam dozvolila nikome niti da mi natukne, sva tri puta, što nosim – željela sam faktor iznenađenja, kako sebi tako i drugima.

Oko 12 sati je već bio malo žešći rock'n'roll  i liječnica je rekla da se oslobodio boks, pa da idem tamo čekati, a i Tata može onda ući.

Odmah su me priključili na ctg i napisali vrijeme početka mjerenja 12:05, a liječnica je hodnikom krenula po Tatu.

-Ide beba!

Babica je kroz hodnik doviknula i liječnica se vratila.

-Da tiskam?

-Ne tiskaj, ide on sam!

-?????

-Kmeeeeee!

-Čestitam, dobili ste sina! (u 12:09!)

Odmah sam znala da će biti poseban i samostalan čim se, tako, sam rodio.

Već je napunio 4, a kao da je jučer  bilo.

Ružo moja lijepa, sretan ti rođendan!