cookie-img

Web stranica upotrebljava kolačiće

Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku. Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe.

Ispovijest majke "divljeg" djeteta

Svih ovih godina puno sam plakala zbog sinovih problema. No, više od bilo koje dijagnoze pogodio me odnos roditelja vršnjaka mog sina.

Ispovijest majke "divljeg" djeteta

Kad se moj dječak rodio, bio je tako lijep i sladak. U prvim šetnjama sve su ga mame hvalile jer je tako marljivo drijemao. Prvih nekoliko mjeseci stvarno je samo spavao i jeo. Čim je prohodao s deset mjeseci, postalo je jasno da moj sin teško ostaje miran.

 

Njegovi vršnjaci ubrzo su počeli izgovarati svoje prve riječi, a kasnije i pjevati pjesmice, dok moj sin gotovo ništa nije znao govoriti do druge godine. Na pregledu s dvije godine sam stoga pitala pedijatricu zašto moje dijete ne govori, a ona mi je odgovorila da je možda nagluho ili autistično, iako je sumnjala u ovo drugo. Prema njezinim riječima, kroz tri mjeseca bi trebalo biti bolje, a ako ne, treba ići u razvojnu ambulantu.

 

Budući da naš sin u tri mjeseca još nije progovorio, otišli smo u razvojnu kliniku gdje nas je dočekala liječnica koja ga je samo nijemo promatrala. Sin je kopao po hrpi igračaka i sve ih pregledao, a onda ga je doktor pozvao i rekao mu da nacrta krug. Još su malo "popričali" i pregled je bio gotov. Dijagnoza: dijete je hiperaktivno i nepravilno drži olovku.

Tako sam jednom tjedno išla sa sinom na termine kod pedagoga, pola godine kasnije sin je dobio logopeda odmah u vrtiću i završili smo s pedagogom. Sin se za to vrijeme, naravno, nije znao sporazumijevati osim gestama, pa je ponekad nešto gurnuo ili napravio nešto drugo kako bi privukao pažnju.

 

PROČITAJTE JOŠ: "Zločesta" djeca - kako s njima?

 

Na pregledu s tri godine liječnik nam je savjetovao da tražimo rješenje o usmjeravanju djeteta zbog govora. Priznajem, nisam ništa pitala i pristala sam, jer sam htjela učiniti najbolje za svoje dijete. Ponovno smo išli u ambulantu na sve preglede - kod logopeda, pedagoga i psihologa. Rezultati: budući da već ima logopeda, dodijeljena su mu još dva sata pedagogije tjedno i preporuka da u vrtiću bude jedno dijete manje u grupi, "jer je ovo tvoje dijete življe". Pristala sam na sve i šutjela.

 

Nešto nakon što je napunio četiri godine (u međuvremenu smo kod logopeda išli svakih 14 dana) moj je sin progovorio. I sama sam imala osjećaj da je to više zbog toga što je došlo njegovo vrijeme nego zbog logopedskog tretmana. Na kraju vrtića stoga sam odbila daljnju pomoć.

 

Danas je moj sin drugašić. Čim smo krenuli u prvi razred, učiteljica mi je odmah dobacila “Ovaj vaš je baš živ”. Zbog problema s matematikom nudila mi je i dodatnu nastavu, ali matematiku smo vježbali kod kuće. Matematiku je odlično savladao, ali na kraju godine učiteljica me obavijestila da je sada problem u čitanju. Čitamo za vrijeme praznika i istina, moj sin čita sporije, ali čita.

Sada u drugom razredu učiteljica kaže da sin ne čuje glasove i da će mu trebati pomoć. Stvarno mi nije jasno kako je moguće da dijete već sa sedam godina sve to zna: pisati, čitati i računati. A koliko tek mora biti onim dječacima koji su živi i ne mogu mirovati. A mi smo tek krenuli u školu sa sedam godina.

 

Svih ovih godina puno sam plakala zbog sinovih problema. No, više od bilo koje dijagnoze pogodio me odnos roditelja vršnjaka mog sina. Na primjer, kad je moj sin imao tri godine i bili smo na igralištu, jedna je mama na samo stotinjak metara od mog sina pokazala mog sina svom djetetu i rekla: "Vidi ga, zloban je."

 

PROČITAJTE JOŠ: Hiperaktivno dijete

 

Ili kada smo išli na rođendan prijatelja mog sina, gdje se sin igrao s prijateljevim zvonom i zvonio, a prijatelj je otišao svojoj mami i rekao joj da želi da naš sin ide kući. Majka mog prijatelja (po zanimanju učiteljica) rekla mu je da sam ode do mog sina i kaže mu ovo. Kako sam sve čula, naravno da smo sami otišli kući.

Ili kad su se djeca u vrtiću početkom školske godine podijelila u nove grupe pa me majka jedne djevojčice na igralištu pitala je li njena kći stvarno u istoj grupi kao i moj tako divlji sin. Okrenula sam se i briznula u plač. Ta ista majka mi danas kaže da je moj sin jako druželjubiv, ali "živ".

Bilo mi je teško i dolaziti po sina u vrtić svaki dan, jer sam svaki dan slušala od odgojiteljica što je opet pogriješio. To me jako psihički iscrpilo, pa danas ponekad ne znam hoću li uspjeti preživjeti osmogodišnju osnovnu školu. Ali znam da moram ostati jaka unatoč svim ovim riječima, koje su duboko povrijedile i mene i mog sina. Srećom, imam obitelj koja me uvijek bodrila, čak i kad sam svaki dan išla kod njih plakati.

 

 Tako se iz dana u dan borim za svog zlatnog dječaka, koji ponekad "nema uši", koji ponekad pljuje, koji je "živ" i divlji, ali zdrav dječak u kojeg vjerujem. Nadam se da ću svojom pričom uspjeti pomoći jednom roditelju koji proživljava nešto slično.

Zadnji članci

article-img

Zadnje teme s foruma

message-img