/11 /11

Pojava adventskih vijenaca i četiriju svijeća, koje simboliziraju četiri nedjelje Došašća, u našim krajevima zabilježena je polovinom stoljeća kao utjecaj europske civilizacije i protestantizma. Ta privlačnost ostala je prihvaćena, pa se tako danas masovno primjenjuje u ukrašavanju crkvi i domova.
Od dana Svete Katarine (25.11.) započinjale su svakodnevne pripreme u obiteljskom krugu, dok je prva adventska nedjelja slijedila odmah nakon toga dana.

Pripreme za veliki blagdan počinju običaji-ma darivanja vezanima uz dan Sv. Nikole (6. prosinca) i dan Svete Lucije (13. prosinca) koji postoje od 11. st. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U moderno doba ovu službu obavlja Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.

Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajedni-cama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije crvenom trakom ili hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti.

Nekadašnji cimer ili kinč u sjeverozapadnoj Hrvatskoj - zelenilo (grane zimzelena ili smreke obješen na stropnu gredu) okićeno papirnatim ružicama i lančićima, orasima i lješnjacima, jabukama, božićnicama i licitarima izradivali su ukućani, odnosno odrasli koji su za to imali dara s djecom kojima je to predstavljalo veliku radost.

Ne treba zaboraviti da su tradicionalni običaji s vremenom sve više nadograđivani razvojem konzumentskog društva. Tako je omiljeni simbol Božića - ruski Djed Mraz, romanski Otac Božić, njemački Božić-muž, anglikanski Sveti Nikola, finski Božićni jarac (Joulupukki ) iliti, kako ga novodobno poznajemo - Djed Božićnjak - dobio konačnu formu prije tek stotinjak godina.

Dobio je atribut zaštitnika djece kad je spasio troje mališana od trančiranja i serviranja gostima u restoranu okrutnog gostioničara, stoga je darivanje namijenjeno prvenstveno najmlađima.

Sobovi su američki dodatak baziran na sjevernjačkom porijeklu Djeda. Laponija, čiji malobrojni stanovnici svojim posebnim načinom života i govora oduvijek golicaju mašte, i danas obiluje sobovima. Zbog svoje udaljenosti i nedostupnosti, smatra se i Djedovom domajom.


BILJKE ADVENTA

Tri su biljke simbolički snažno povezane s adventom: imela, božikovina i, naravno, jelka.
Imela danas simbolizira mir, pomirenje i sreću. Ovo seže u davne keltske običaje: kad bi se neprijatelji susreli pod imelom, objavljivali su primirje do sljedećeg dana. Zato se ona do danas stavlja iznad kućnog praga, a izmjena poljubaca pod njome je označavala prijateljsko i dobronamjerno raspoloženje. Čini se da su se prvi poljupci pod imelom odvijali još za vrijeme grčko-rimskih Saturnalija, povezani s navodnom plodonosnošću te biljke.