|
jess -> RE: Odbrojavanje siječanj 2012. (7.1.2012 18:41:39)
|
Začarani put Jednom davno slušala sam priču o jednoj mjestu, jednom začaranom putu. Priču o putu u kojem su bol, suze, patnja, ljubav i sreća toliko isprepleteni da su postali jedno. Niko ti ne može objasniti kakav je to put, ni kako se do njega dolazi, ali kad dođeš tamo - znaš. Sa tog puta niko nikad nije htio da skrene, mada je mogao... kad god je htio. Put koji kratko traje, ali kraj se uvijek nastavlja početkom. Bila mi čudna i glupa ta priča u kojoj nisam pronalazila ništa poznato. Mislila sam da do te staze nikad neću ni doći. Mislila sam da me put kojim idem nikad do nje neće odvesti. A onda, jednog jutra dok sam brisala suze sa obraza, pogledala sam oko sebe. Nemoguće... zar ja... nemoguće... sigurno sanjam. Ipak nisam sanjala... Ja sam na tom putu. Sad znam. Put uvijek počinje pupoljcima nadanja. Miris nade širi se svuda oko tebe i vuče te da još jednom, barem još jednom prođeš tuda. Osjećaš kako život teče tvojim venama, osjećaš snagu. Čuješ glasove koji govore Hajde požuri, ovaj put je pravi. Ovim putem ćeš uspjeti ! Pooožuriiiiii - I kreneš...trčeći, raširenih ruku u susret onom sto ti pripada. Trčiš i pjevaš najveselije pjesme koje ti padaju na pamet. Iza tebe orao sumnje, prati te u stopu. Osjećaš ga, vidiš krajičkom oka, ali se praviš da nije tu. Neka leti, umorit će se. On nema toliko snage kao ti. Na tom putu nikad nisi sam, a opet jesi. Deset_ine njih ide pored tebe, svaka svojim, onim pravim putem. Neke se već vraćaju, nasmijane, ozarene srećom. Nasstaviiiii - govore ti mi smo uspjele - Samo hrabro, nastavi tim putem Uspjećeeeeš, uspjećeeeš vjeruj naaaaam govore i izgube se iza tvojih leđa. To ti da snagu i potrčiš još brže, iako znaš da sto brze trčiš brže ćeš stići tamo. A tamo čekaš...Tu svi čekate...samo sto više nikoga ne vidiš. Osjećaš bol ali drugačiju ovaj put... Osjećaš se čudno...ovaj put drugačije. Možda je uspjelo. Možda je ovaj put stvarno bio pravi... Da ... da osjećaš to je to, uspjela sam, ne moram nazad, uspjela sam Ljudiiii uspjela sam .. I pad...........ništavilo..........gdje sam pogriješila ............zašto.........suze...........ništavilo................ sklupčana …….. sama u mraku ........ čuješ neko slavi ........ neko je sretan ......... taj je bio na pravom putu ... Ti nisi ..... I dok brišeš suze ugledaš pupoljak .. jedan, pa još jedan. Poljana, a na njoj pupoljci nade. Zovu te ... Hajdeeee požuriiiii, ovo je pravi put .. I širiš ruke sretna jer je kraj ipak početak… …Evo danas .. opet sam na kraju puta .... a na početku ........ U mraku plačem ... I čujem neko se raduje .. I ja se radujem sa njim ..... znam da ću i ja jednog dana uspjeti. Znam još korak dva i tamo je ... tamo je pravi put .... Put do moje bebe ... Ne mogu vise objašnjavati. Oni koji su bili znaju, oni koji nisu – znat će. Oni koji nikad neće tamo biti ne znam da li su sretniji ili nisu. Čudno je to objasniti .. Moje putovanje vrijedi svaki korak. Ne žalim. Opet bih isto uradila. Moram ići .. Možda bas sad odem tamo gdje treba. Ne smijem čekati ... žurim ... žurim ... Uspjet ću ... osjećam miris nade. Ona ce me odvesti pravim putem. Jednom sigurno hoće. [image]http://degiorgi.math.hr/forum/images/smiles/bighug.gif[/image]
|
|
|
|