IZVORNA PORUKA: bembo

Žao mi je što te to toliko pogađa, nadam se da je samo faza i da ćeš ubrzo pozitivnije razmišljati. Ne znam hoću li zvučati grubo ili ne, to mi nije ni najmanja namjera.... ali trudim se razmišljati na slijedeći način i meni pomaže i pomoglo mi je nakon biokemijske i nakon svake dobivene  u zadnjih godinu dana.Okreni se onome što imaš i budi iskreno zahvalna na tome, sjeti se koliko ljudi bi dali sve na svjetu za ono što ti sada imaš, a oni to (možda) nikada neće imati, sjeti se koliko ljudi prolazi kroz postupke MPO (bezuspješno), koliko je nesretnih brakova (pretpostavljam da je tvoj dobar ), koliko je bolesne dječice itd. U ljudskoj prirodi je uvijek težiti nečem većem, što je i naravno dobro u granicama, ali kada te to tjera u očaj ne može biti dobro.Možda mi nećeš vjerovati, ali ne sjećam se da sam ikada u ovo vrijeme dok pokušavamo napraviti bebu, ikada bila zavidna nekoj trudnici, možda ne bi bilo tako da u bliskoj okolini nisam imala primjer osobe koja prvo dijete nije baš priželjkivala (ali ga sad voli više od svega), nakon toga nije htjela ni čuti za drugo, bila pred razvodom, i dalje nije htjela ni čuti za drugo dijete, nakon dugo mukotrpnog vremena sredila je brak, promijenila mišljenje o drugom dijetetu, i u svojoj 35. ostala trudna čim su prvi put pokušali. Obje smo krenile u bitku za bebu isti mjesec, njena već guguće nekoliko mjeseci, moja nije ni na vidiku.... Svatko od nas ima svoj križ, netko se bori za bebu, neko za brak, neko za zdravlje... nikome od nas nije savršeno, ali smo jako skloni razmišljati kako je susjedova trava uvijek zelenija.Što se tiče pitanja A ZAŠTO BAŠ JA? pročitala sam na jednom drugom forumu tekst o tome koji je ostavio jak dojam na mene.... Uglavnom, odgovor je bio u stilu, a zašto se nikad ne zapitamo A ZAŠTO NE JA? Po čemu sam ja toliko posebniji od drugih da se meni to ne bi moglo dogoditi? 

IZVORNA PORUKA: bembo

Žao mi je što te to toliko pogađa, nadam se da je samo faza i da ćeš ubrzo pozitivnije razmišljati. Ne znam hoću li zvučati grubo ili ne, to mi nije ni najmanja namjera.... ali trudim se razmišljati na slijedeći način i meni pomaže i pomoglo mi je nakon biokemijske i nakon svake dobivene  u zadnjih godinu dana.Okreni se onome što imaš i budi iskreno zahvalna na tome, sjeti se koliko ljudi bi dali sve na svjetu za ono što ti sada imaš, a oni to (možda) nikada neće imati, sjeti se koliko ljudi prolazi kroz postupke MPO (bezuspješno), koliko je nesretnih brakova (pretpostavljam da je tvoj dobar ), koliko je bolesne dječice itd. U ljudskoj prirodi je uvijek težiti nečem većem, što je i naravno dobro u granicama, ali kada te to tjera u očaj ne može biti dobro.Možda mi nećeš vjerovati, ali ne sjećam se da sam ikada u ovo vrijeme dok pokušavamo napraviti bebu, ikada bila zavidna nekoj trudnici, možda ne bi bilo tako da u bliskoj okolini nisam imala primjer osobe koja prvo dijete nije baš priželjkivala (ali ga sad voli više od svega), nakon toga nije htjela ni čuti za drugo, bila pred razvodom, i dalje nije htjela ni čuti za drugo dijete, nakon dugo mukotrpnog vremena sredila je brak, promijenila mišljenje o drugom dijetetu, i u svojoj 35. ostala trudna čim su prvi put pokušali. Obje smo krenile u bitku za bebu isti mjesec, njena već guguće nekoliko mjeseci, moja nije ni na vidiku.... Svatko od nas ima svoj križ, netko se bori za bebu, neko za brak, neko za zdravlje... nikome od nas nije savršeno, ali smo jako skloni razmišljati kako je susjedova trava uvijek zelenija.Što se tiče pitanja A ZAŠTO BAŠ JA? pročitala sam na jednom drugom forumu tekst o tome koji je ostavio jak dojam na mene.... Uglavnom, odgovor je bio u stilu, a zašto se nikad ne zapitamo A ZAŠTO NE JA? Po čemu sam ja toliko posebniji od drugih da se meni to ne bi moglo dogoditi? 

IZVORNA PORUKA: ninolina

ja sam ti i jučer rekla...moraš se jednostavno opustiti.. zanm da je to teško...ali vidiš i sama da si radiš problem...izludit češp se...kako bolje da te nema...pa imaš djevojčicu kraj sebe koja te treba...šta da te nema..kud bi ona...nemoj misliti na gluposti...tu smo da nam se izjadaš...ali meni ko trudnici nije ni malo lako pročitati tvoj post ili ga ignorirati...jer se osječam ko da sam ja kriva...a htjela bi ti pomoći...Nije ugodno pročitati kako mrziš sebe...pa sebe prvu moraš voljeti....budi pozitivna i ljubi svoju MIu

IZVORNA PORUKA: tikica_69

Kopirati cu moju dragu prijateljicu tek toliko da znate da nismo same u toj igri zivaca:

Prije dva dana sam se okrenula prema muzu i pred zajednickim frendom (bili na pici) izjavila kako odustajem od djeteta.
I frend, a mozete misliti i mm, su skoro pali sa stolca.
Mm me gleda i vidim mu oci, i razumijem taj pogled...
I kaze: ali imati cemo novaca, stedili smo, sve ce biti ok, pa jer se radi toga brines?
A ja: ne, ne radi toga... Ne bi ja to... Ja ne bi bila dobra mama... Ja hocu uzivati, neda mi se sjediti doma... Ne da mi se opet sve prolaziti... (i jos puno toga)
I mm me gleda i gleda.. I kaze: Ali zasto? Pa nemoj tako, pa ajmo probati....
I opet taj pogled...
I meni suze na oci..
I sutim ostatak veceri..
Drugi dan kazem da cemo ipak nastaviti...
I gusi me neki strah, neki ocaj, neka zbunjenost, i bojim se neuspjeha, bojim se svoje ljutnje, bojim se krvarenja, bojim se bolova, bojim se spontanog, bojim se svoje izolacije, bojim se da cu se slomiti, bojim se da cu sve mrziti oko sebe, bojim se pogleda mame i pogleda brata.......

Ali ok, kao sto rekoh idem probati, jos ovo, jos ovaj put....
Sa svim zmajevima u sebi...

I nakon ovoga, ona nije odustala....bori se i dalje