jess
|
Začarani put
Jednom davno slušala sam priču o jednoj mjestu, jednom začaranom putu. Priču o putu u kojem su bol, suze, patnja, ljubav i sreća toliko isprepleteni da su postali jedno. Niko ti ne može objasniti kakav je to put, ni kako se do njega dolazi, ali kad dođeš tamo - znaš. Sa tog puta niko nikad nije htio da skrene, mada je mogao... kad god je htio. Put koji kratko traje, ali kraj se uvijek nastavlja početkom. Bila mi čudna i glupa ta priča u kojoj nisam pronalazila ništa poznato. Mislila sam da do te staze nikad neću ni doći. Mislila sam da me put kojim idem nikad do nje neće odvesti. A onda, jednog jutra dok sam brisala suze sa obraza, pogledala sam oko sebe. Nemoguće... zar ja... nemoguće... sigurno sanjam. Ipak nisam sanjala... Ja sam na tom putu. Sad znam. Put uvijek počinje pupoljcima nadanja. Miris nade širi se svuda oko tebe i vuče te da još jednom, barem još jednom prođeš tuda. Osjećaš kako život teče tvojim venama, osjećaš snagu. Čuješ glasove koji govore Hajde požuri, ovaj put je pravi. Ovim putem ćeš uspjeti ! Pooožuriiiiii - I kreneš...trčeći, raširenih ruku u susret onom sto ti pripada. Trčiš i pjevaš najveselije pjesme koje ti padaju na pamet. Iza tebe orao sumnje, prati te u stopu. Osjećaš ga, vidiš krajičkom oka, ali se praviš da nije tu. Neka leti, umorit će se. On nema toliko snage kao ti. Na tom putu nikad nisi sam, a opet jesi. Deset_ine njih ide pored tebe, svaka svojim, onim pravim putem. Neke se već vraćaju, nasmijane, ozarene srećom. Nasstaviiiii - govore ti mi smo uspjele - Samo hrabro, nastavi tim putem Uspjećeeeeš, uspjećeeeš vjeruj naaaaam govore i izgube se iza tvojih leđa. To ti da snagu i potrčiš još brže, iako znaš da sto brze trčiš brže ćeš stići tamo. A tamo čekaš...Tu svi čekate...samo sto više nikoga ne vidiš. Osjećaš bol ali drugačiju ovaj put... Osjećaš se čudno...ovaj put drugačije. Možda je uspjelo. Možda je ovaj put stvarno bio pravi... Da ... da osjećaš to je to, uspjela sam, ne moram nazad, uspjela sam Ljudiiii uspjela sam ..
I pad...........ništavilo..........gdje sam pogriješila ............zašto.........suze...........ništavilo................ sklupčana …….. sama u mraku ........ čuješ neko slavi ........ neko je sretan ......... taj je bio na pravom putu ... Ti nisi ..... I dok brišeš suze ugledaš pupoljak .. jedan, pa još jedan. Poljana, a na njoj pupoljci nade. Zovu te ... Hajdeeee požuriiiii, ovo je pravi put .. I širiš ruke sretna jer je kraj ipak početak… …Evo danas .. opet sam na kraju puta .... a na početku ........ U mraku plačem ... I čujem neko se raduje .. I ja se radujem sa njim ..... znam da ću i ja jednog dana uspjeti. Znam još korak dva i tamo je ... tamo je pravi put .... Put do moje bebe ...
Ne mogu vise objašnjavati. Oni koji su bili znaju, oni koji nisu – znat će. Oni koji nikad neće tamo biti ne znam da li su sretniji ili nisu. Čudno je to objasniti .. Moje putovanje vrijedi svaki korak. Ne žalim. Opet bih isto uradila. Moram ići .. Možda bas sad odem tamo gdje treba. Ne smijem čekati ...
žurim ... žurim ... Uspjet ću ... osjećam miris nade. Ona ce me odvesti pravim putem. Jednom sigurno hoće. 
< Poruku je uredio jess -- 7.1.2012 18:42:01 >
|
Ringeraja.hr koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više.
Odštampaj
stiže, danas je jače počelo to smećkasto brljanje i dolje me probada, tak da niš ni od ovog mjeseca, nije bilo ovulacije, baš sam tužna, a ponadala sam se da ću sad bar još par mjeseci imati ovulacije. Ne znam više kak dalje, slomljena sam... 
u busi a najtjerali su me na kontra tome.. Kad sam ostala kako sam vec rekla nakon 5 mjeseci trudna nisam nikome rekla, cak ni decku sce do 3,5 mjeseca trudnoce kad mi vise nista nisu mogli. Odlazila sam na kontrola k ginekologu Mamuzicu u Vz , pocela sam krvariti na pocetku trudnoce i moj ginic me htio poslat na čiščenje i zato sam otišla Mamuziću koji mi je propisao dabroston i nakon par dana sve je bilo u redu, za 1 dana opet ista prica- opet krvaruckanje i opet mi prepisao dabroston, kasnije je bilo sve u redu... Udala sam se za tog istog decka s kojim sam ostala trudna i prvi puta ( nemoj me pitati zasto jer ne znam ni sama zasto sam mu oprostila ali rastali smo se nakon 4 godine braka), zavrsila sam skolu i rodila , zapravo prenosila sam 2 tjedna ali sa djetetom je bilo sve super... Ja sam pocela krvarit 3 dana nakon poroda, bas jako krvarit...stavljala bi po 5 uložaka i svi bi bili full krvavi za 15 minuta pa bi se sve smirilo na 2,3 sata i onda opet, odveli su me na kiritiranje jer su zakljucili da je dio posteljice ostao u maternici, no ni nakon toga krvarenje nije stalo pa da me se rjese pustili su me kuci , ja nisam mogla ni sjediti odma bi se rusila, bila sam fizicki sa nogom i pola u grobu, nisam mogla ni prstom pomaknut kolko sam slaba bila i znala sam da mi je kraj, moji roditelji su doli po mene iz Koprivnice u Ludbreg da bi me odveli k Mamuzicu ( suprug je rekao da ne moze jer ima goste 
) , mamuzić je otvorio svoju ordinaciju u pola 9 u subotu samo da me pregleda i ustanovio da imam poremecaj koagulacije krvi i da cu umrjet u noci ako me se ne hospitalizira, napravio uzbunu u cjeloj koprivnickoj bolnici tako da me vec krevet i 2 flase krvi cekale kad sam za 1 sat stigla u bolnicu, rekao mi sta mi moraju dat i ja sam prezivjela , za 2 tjedna dosla sam k sebi i bila pustena iz bolnice . Tako da mogu reci da sam zajedno sa svojim sedmogodisnjim sinom ziva zahvaljujući dr. Mamuziću. 
ili 
ovo smo sve forumašice na okupu!!! 
trudilice navijam za sve vas i čim prije vam želim 
