mirna
|
Pronasla sam jedan zanimljivi tekst u jutarnjem. procitajte pa mozemo komentirati:
KOLIKO STE DANAS VREMENA PROVELI U STRAHU?
Trošimo sate brinući se zbog stvari koje se neće dogoditi
Teško je proturječiti Georgeu Herbertu koji je tvrdio da niti stostruka zabrinutost neće sama vratiti ni djelić naših dugova
U prosjeku brinemo (se) oko koječega čak četiri sata dnevno, a to je najčešće besmisleno s obzirom na to da se čak 85 posto tih briga pokaže posve neutemeljenima, otkriva novo znanstveno istraživanje, čiji su rezultati objavljeni ovih dana.
Ta je studija provedena nedavno, ali ljudske brige postoje otkad je i čovjeka, a gotovo isto toliko su stara i upozorenja protiv pretjerane zabrinutosti. O tome govore i poslovice sa svih strana svijeta - na dalekom sjeveru Šveđani su zaključili kako “briga i maloj stvari daje veliku sjenu”, a na dalekom istoku Kinezi su savjetovali da se “ne može utjecati na to da ptice briga i tjeskoba prolete nad našim glavama, ali možemo spriječiti da svoja gnijezda sagrade u našoj kosi”.
Još prije više od četiri stoljeća na to su upozoravali i vodeći pisci engleske i francuske renesanse - William Shakespeare isticao je kako odvažni ginu samo jednom (ako im se i kada to dogodi), dok isprepadani mriju svaki dan; a Michel de Montaigne esejistički je pojašnjavao da onaj koji previše strahuje već trpi patnju od svega čega se boji.
Prokleta profesionalizacija
Umjerena briga, strah te osjećaj bola nisu nam neprijatelji nego saveznici jer bez njih bismo brzo pogubili sve kriterije i izlagali se pretjeranim pogibeljima. No, pretjerano predavanje strepnjama, uranjanje u deprimiranost i traženje negativnosti u svemu pretvara nam život u pakao, a to nikako ne bismo smjeli dopustiti, i to bez obzira na to živi li se “samo jednom”, ili je ovo “priprava za život vječni”, ili pak dio “dugog ciklusa ponovnih rađanja”.
A brinuti se doista može oko koječega. Britanski pjevač Boy George povjerio se da ga brine mogućnost da gay pokret vodi u gubitak individualnosti, bivši njemački predsjednik Johannes Rau isticao je brigu da tehnološki napredak donosi i rastuću nespremnost ljudi za obavljanje sve jednostavnijih zadaća, a škotskog pisca Irvinea Welsha brine “profesionalizacija svega”.
Winston Churchill doživio je poznu dob, i to unatoč burnom životu, čestim ratovanjima i političkim uzrujavanjima te cigarama i alkoholu, uz ostalo i stoga što je, kadgod je mogao, nakratko i posve mirno zaspao i tijekom poslijepodneva, a nebrojeni ljudi ne uspijevaju usnuti ni po noći od briga.
U takvim slučajevima Dale Carnegie savjetovao je da ustanemo i bavimo se nečim jer je manjak sna još gori kad je praćen dubokim brigama, a s njime je suglasan bio i Thomas Edison, tvrdeći da je “rad jači lijek protiv briga nego viski”. Bolje je ipak poslušati savjet Napoleona Bonapartea - da se prije odlaska u postelju sve brige svuku sa sebe zajedno s dnevnom odjećom, a oni koji snagu nalaze u vjeri mogli bi slijediti uputu Mary Crowley, koja je govorila da svake večeri svoje brige predaje Bogu “jer on će ionako ostati budan cijele noći”.
Gorka šala G. J. Nathana kako je “zdrav razum, ako ga ima, za buržoaziju, besmislice privilegija aristokracije, a brige svijeta za obične ljude”, te geslo R. W. Emersona da “mali umovi brinu svoje male brige, a veliki umovi za brigu nemaju vremena”, ne znače naravno da treba biti posve nemarno bezbrižan jer bi to značilo postati niškorisna štetočina, ali suprotna krajnost, u rasponu od panike do depresije, još je gora. I kada stvari krenu loše, ne treba ih slijediti, upozoravao je Roger Babson, a teško je proturječiti i Georgeu Herbertu da ni stostruka zabrinutost neće sama vratiti ni djelić duga.
Puno prije statističke potvrde spomenute na početku ovog teksta, da je većina briga suvišna znali su mudri od davnina, od starorimskog Seneke (“Više nas toga ozljeđuje i nanosi nam patnje u mašti nego u stvarnosti”), preko Marka Twaina (“Star sam čovjek i mnoge sam nevolje upoznao, od kojih se većina nikad nije zbila”) i Thomasa Jeffersona (“Puno nas bola stajaše zla koja se nikad ne dogodiše”) do Lea Buscaglie (“Brige nikad sutrašnjicu ne liše njenih tuga, nego današnjicu njenih radosti”) i Josepha Cossmana (“Želite li provjeriti svoje pamćenje, pokušajte se sjetiti što vas je brinulo prije godinu dana”).
Prijetnje budućnosti
Kako se tome othrvati i kako izbjeći privid da se nečim bavimo dok smo zabrinuti, kako je to opisala Lucy Maud Montgomery? Katkad je koristan humor - Jerry Stiller, poznat po ulozi oca Georgea Constanze u “Seinfeldu” te kao otac Bena Stillera u stvarnosti, odlučio je postati komičar kada je kao dječak vidio da su ljudi i tijekom velike ekonomske depresije na tren zaboravljali brige kad bi ih netko nasmijao.
I za ovu temu korisni su savjeti nekoliko žena. Dorothy Day naučila je “živjeti svaki dan kako dođe, bez posuđivanja briga oko sutrašnjice, jer nas tmurne prijetnje budućnosti pretvaraju u kukavice”.
Bilježnica neurotika
Martha Washington, supruga prvog predsjednika SAD-a, strahovala je od puno toga, ali je to prevladala praveći se i uvjerivši samu sebe da neće od tih stvari više strepiti, “odlučna biti radosna i sretna u svakoj situaciji, naučivši da nam većinu jada i nesreće ne donose vanjske okolnosti, nego to kako se s njima nosimo”.
Mignon McLaughlin je prije točno pola stoljeća u “Bilježnici neurotika” navela da “ljubav gleda naprijed, mržnja unatrag, a tjeskoba ima oči po cijeloj glavi”, a šest godina potom dodala je u nastavku te knjige da su “usamljenost, nesanica i promjene još gore dok od njih strahujemo nego kad se dogode”. A svoj recept za ovu boljku Edith Armstrong ovako je sročila: “Držim telefonsku liniju moga uma priključenu na mir, sklad, zdravlje, ljubav i obilje, pa kadgod me sumnja, tjeskoba ili strah pokušaju nazvati, dobiju signal zauzeća i uskoro zaborave na moj broj”.
< Poruku je uredio mirna -- 10.4.2010 11:21:18 >
|
Odštampaj
