kisica
|
Postala sam mama sa 21. i zapravo nekako od puberteta uvijek sam mislila o tome, o djeci, čuvala tuđu djecu satima, i znala sam da ja to želim što prije. I ostala sam trudna sa 20 godina, i bila sam presretna. Iako mi je cijela trudnoća bila puna komplikacija, ja sam svaki tren u njoj uživala. Nisam radila, živjela sam sa starcima, dečko je živio sa svojima, nismo imali uvjeta za stan, ali ja sam uživala u spoznaji da ću i ja biti mama. Rodila sam sa 21.godinu, i sigurna sam da sam bila spremna na to. Moj A je rođen ranije 5 tjedna, svu strepnju, sve probleme,vježbe, sve sam ja to odrađivala sama jer je suprug radio puno, i nikad nisam pomislila da mi je teško, i nikad nisam tražila nikoga da mi pomogne. Došla sam kući i sprašila sve babe van, rekla Hvala lijepo, ali ovo je moja dugo čekana beba, i ono što znam, znam, a što ne..naučit ću sama. I svaki trenutak smo suprug i ja učili sami, i sve prepreke prešli sami. I jako sam sretna što sam ostala trudna u tom godinama, jer sam psihički bila zrela za to. Sada evo imam 25. i želim još jedno, ali kad počnem misliti o tome sada se pitam i kako ću, i što ću, i mislim kako treba novaca za to, i zapravo svaki put završi tako da nisam sigurna dali si mogu priuštiti još jedno dijete.. U onim godinama nisam mislila tako, i zato je ispalo sve tako dobro...
|