/11 /11

-Gotovoooooooo jeeee! Mama, dođi me obrisati! – treći put u 5 minuta. Uzdahni, zakolutaj očima (da nitko ne vidi) i pravac kupaonica. Nisu u pitanju nikakvi stomačni problemi, Mali princ, jednostavno, to tako radi, etapno, brzo i često. Još od skidanja pelena. S mokrenjem nije bilo problema, odmah je shvatio kako stvari funkcioniraju. Sa stolicom je bilo drukčije. Prvi susret sa stolicom u kahlici za njega je bio šok, užas, do granice očaja. Fuj! Bljak! Počeo je zadržavati stolicu, nadajući se da će nestati sama od sebe, sve dok više nije mogao, nego je morao obaviti što treba. Tražila sam, po raznim izvorima znanja i iskustava, smjernice kako postupiti i silno sam se iznenadila kad je na više, različitih, mjerodavnih, mjesta bilo rečeno da zadržavanje stolice kod dječaka ima direktne veze s odnosom koji imaju s majkama. To nije baš ugodno zvučalo. Niti malo. Ni malo laskavo, ni pohvalno. Onda sam istraživanje smjernica i uputa prebacila na sebe. Preispitavala svoj odnos s Malim princem i, iako mi ponekad, nedostaje samokritičnosti (jesam li zbilja ovo napisala?), kad je naš odnos bio u pitanju,  nisam pronašla nikakvu kvaku. I onda sam, samokritično, došla do zaključka da je kod njega slučaj o pukoj gadljivosti i da to nema baš nikakve veze sa mnom i odmah mi je bilo lakše.  Situacija se naglo popravila (i doprinijela dokazu mog zaključka) kad smo izbacili kahlicu i posjeli ga na školjku. Tada bi brzo pustili vodu i sačuvali ga od svog onog užasa.  To je funkcioniralo, ali mu je ostala navika – sjednem, stisnem, nakon 3 sekunde – Gotovoooooooooo! Briši guzu (umanjenice obično imaju značenje nečeg uljepšanog, nježnijeg od osnovne riječi – jedino guza mekše „zvuči“ od svoje umanjenice) i trk na igru. Nakon 2 minute – level 2, opet sve ispočetka, pa level 3 i to obično bude dosta.

S obzirom da Mali princ ima izraženu volju i odlučnost, uživala sam kad je bio u „Tata“ fazi, pa se iz kupaonice čulo –Tataaaaaaaa!, ali nije ga to dugo držalo, tko da sam uglavnom ja glavna guzobrisačica u našoj Plavoj kući.

S gđicom Filozof je bilo lakše. Ona je to oduvijek obavljala filozofski kao i većinu ostalih stvari u životu (radi toga je, uostalom, i dobila nadimak). Jednom do dva put tjedno ona zauzme kupaonicu na cca pola sata do sat. Isprva je nosila nekoliko knjiga sa sobom, ali kad smo joj ih zabranili, nadajući se da će brže biti gotova, prebacila se na maštu. Otplovi u trenu u neki svoj svijet u kojem joj je tako lijepo da se teško vraća u sadašnjost osim ako netko od ukućana, već na rubu izdržaljivosti, ne zaviče – Izlazi, hitno je!

I u njenom sam se slučaju savjetovala na raznim stranama jer mi se to činilo prerijetko, no ona ima takav metabolizam i sve je u redu.

Oboje jednako hranim, a toliko različito funkcioniraju.

A sad sam na redu ja i moj metabolizam J. Neću vam, zapravo, iznositi detalje, jer to je mjesto gdje „svaki car ide pješke“. Problem je u tome što mame nisu carevi i svaka je, sigurno, doživjela situaciju gdje je sama s malim djetetom kod kuće i mora na wc, a mora pritom ostaviti otvorena vrata. Kad dvoje malih trčkara onda je još i zanimljivije. Koliko su mi puta samo oboje uletjeli i uvijek im nešto hitno treba – treba hitno poljubiti prstić koji se bocnuo na olovku, treba hitno obećati da će torta za budući i daleki 12. rođendan biti baš takva i takva, treba odmah pročitati priču, otpjevati pjesmu, otvoriti čokoladu (da, u kupaonici, na wc školjki), odgovarati na pitanja...

-Mama, što radiš?

-Kakam (tu već otvoreno kolutam očima, nadajući se da će doći dan kad ću to moći obaviti iza zatvorenih vrata)

-Bravo! – pohvali me mudra glavica i izvali jednu za pamćenje

-A hoćeš li se sama obrisati ili da te ja?