/11 /11

Una dolazi na svijet

Kako ste se osjećali kada ste otkrili da ćete postati mama?

Nikada neću zaboraviti taj pregled i lice svoga ginekologa koji mi je sa smiješkom rekao: „Trudnoćica!“ Una je bila planirano dijete, ne možete ni zamisliti koliko smo bili neopisivo sretni kada smo doznali da smo uspjeli.

I tada kreće pustolovina zvana trudnoća. Kako je to kod vas izgledalo?

Sada kada gledam unatrag, mislim da sam imala savršenu trudnoću. U početku sam imala jedno kratko razdoblje jutarnjih mučnina i glavobolja, ali to je brzo prošlo. Veći je problem bio to što mi se jako spavalo po čitave dane, a tada baš nisam smjela spavati – istovremeno sam pripremala zadnji ispit na fakultetu. I položila sam ga!

Čini mi se da nisam bila osobito zahtjevna trudnica. No dobro, možda sam tražila malo više pažnje, ali barem od onih prohtjeva u vezi s hranom nije bilo ništa.

A kako je izgledao vaš trudnički meni?

Pa pazila sam na prehranu i nastojala se zdravije hraniti. Svaki sam dan cijedila najrazličitije sokove da osiguram nama objema sve potrebne vitamine. Malo sam više jela, ali nikako „za dvoje“, kako neki vole savjetovati trudnice. Dobila sam ukupno 12,5 kilograma u trudnoći i ostala sam jako ugodno iznenađena kada sam vidjela koliko mi je s porođajem otišlo. Iz rodilišta sam se vratila sa samo tri kilograma više! A mislila sam da ću muku mučiti sa skidanjem kilograma.

Naše su prabake znale predviđati hoće li biti dečko ili curica baš prema hrani za kojom smo u trudnoći žudjele. Kakva su bila vaša očekivanja i priželjkivanja?

Dugo nismo znali djetetov spol, ali cijelo vrijeme kao da sam osjećala da nosim curicu. Čak sam joj se uvijek obraćala u ženskom rodu i predosjećaj se pokazao točnim. A i ispunila nam se želja – oboje smo htjeli curicu. Mislim da su curice privrženije, a i sam odgoj mi djeluje nekako jednostavnije kada su curice u pitanju.

I kada je vaša curica dobila ime?

Birali smo ime dok još nismo znali hoćemo li dobiti curicu ili dečka, a oboje smo imali mnogo ideja baš za ženska imena. Meni su se sviđala imena Elena i Sara, no čim je Aco predložio ime Una, to je bilo to – odmah mi se svidjelo. Zanimljivo je da muško ime nikako nismo mogli odabrati. Da smo dobili dečka, vjerojatno bi neko vrijeme bio bez imena.

Ovo vam je prva trudnoća. Sigurno ste imali ‘visinske pripreme’ za porođaj.

Naravno, čitala sam sve knjige do kojih sam mogla doći, pohađala sam i tečaj za trudnice, ispitivala sam o porođaju sve koje sam znala. Na sreću, više je mojih frendica iz naselja rodilo samo nekoliko mjeseci prije mene pa sam marljivo prikupila sva iskustva. Od početka sam bila u sigurnim rukama dr. Ratka Matijevića, znala sam da ću roditi na Sv. Duhu i da će porođaj biti prirodan, osim ako nešto ne pođe po zlu. 

I srećom, ništa nije pošlo po zlu. Kako ste vi doživjeli to iskustvo?

Čitavu sam trudnoću bila veliki optimist – bila sam uvjerena da ću doći u bolnicu i roditi za najviše tri sata. Ipak je bilo malo drugačije: u bolnicu sam došla rano ujutro, a rodila sam točno u 15.40 sati. Imam izrazito nizak prag tolerancije na bol pa sam dobila epiduralnu. Od tada je sve bilo lakše, a da Aco nije bio ondje sa mnom, vjerojatno bih i zaspala. No eto, trebalo je i gurati. Samo rođenje jedan je neopisivo savršen trenutak i jako sam sretna što mu je prisustvovao i Aco. To je bilo jako hrabro od njega, njemu je zlo čak i kad mu samo vade krv. 

Kad smo kod krvi, jeste li odlučili pohraniti krv iz pupkovine?

Matične stanice odlučili smo donirati u Zakladu Ane Rukavine. Mislim da zaista više nikome ne treba posebno objašnjavati razloge za to.

Jeste li neispavani kao i većina novopečenih mama?

Ma ne, Una je jako dobra beba, bolju ne bismo mogli ni poželjeti. Tijekom noći budi se samo jednom – to znači da je vrijeme za papanje. Vrlo brzo nakon toga nastavlja pajkiti. Una ne plače puno, ali to je zato što joj jednostavno ne damo – mami se srce slama svaki put kad beba plače.

Što to sve radite da vam se ne bi srce slamalo?

Una je super beba, ali zaista traži puno pažnje, stalno joj moramo nešto pričati i zabavljati je. Trebalo bi snimiti dokumentarac o tome što sve roditelji rade kako bi umirili svoje dijete. Unu, na primjer, umiruje zvuk fena, usisavača, vode... Sad je u fazi da jako puno guguće i smije se. I papa, naravno. U početku sam imala problema s dojenjem, vjerojatno kao i većina žena. Ali te male komplikacije vrijede svakog truda. Smatram da s dojenjem, kao i sa svime u životu, treba naći mjeru. Ako budem u mogućnosti, dojit ću do godine dana, to mi se nekako čini idealno.

A kakav je Aleksandar otac? Je li i on toliko osjetljiv na Unine suze?

Aco je savršen otac. On jednostavno obožava našu Unu i to ne bi mogao sakriti ni kada bi htio. Ne postoje „poslovi“ koje pokušava izbjeći ili prepustiti meni, baš mu je jako stalo da sudjeluje u svemu. I ta velika ljubav je obostrana, on definitivno dobiva najveći i najglasniji osmijeh svaki put kada dođe kući. Bez konkurencije.

Tipično ženska nedjelja

Velik broj Hrvata nedjelje provodi uz vašega dragoga. Kako izgledaju vaše nedjelje?

Teško je te nedjelje nazvati „našima“  s obzirom na to da je Aci radna pa smo Una i ja uglavnom same. Naravno da ne bih imala ništa protiv da emisija ne ide uživo, da se snima ranije pa da i naš vikend bude tipičan, obiteljski. Ali, sve mi to nadoknadimo. Una i ja se svakodnevno družimo s drugima mamama i bebama u naselju. Naime, u našem naselju ima oko 15-ak beba koje su rođene prošle godine; samo u svojem ulazu imamo dvije bebe, Marina i Karla, pa uživamo s njima i njihovim mamama razmjenjujući iskustva.

Želite li i vi veliku karijeru ili vam je ipak majčinstvo na prvome mjestu?

Karijera će još pričekati neko vrijeme. Una je trenutno prioritet i vjerujem da ću biti s njom doma najmanje godinu dana, to je važno za nas obje. Prošle sam godine diplomirala novinarstvo, taj me posao zanima i planiram raditi u struci.  

Danas, kada pogledate unatrag, čega ste se najviše bojali? Jesu li se vaši strahovi obistinili ili su vam sada smiješni?

Najviše me bilo strah kako ću se snaći s bebom kad stigne doma, kako ću znati zašto plače i slične sitnice. Međutim, mislim da rooming in na Sv. Duhu odlično pripremi mlade mame za povratak kući. Beba je tako 24 sata s mamom. Svi su me plašili da je to strašno naporno, no meni je to bilo prekrasno iskustvo i ponovo bih ondje rodila. Danas već Una ima svoj ritam i super se snalazimo.

Znači li to da bi Una mogla dobiti bracu ili seku?

Baš me i moja mama neki dan pitala razmišljam li o drugom djetetu. Odgovorila  sam joj da još  uvijek razmišljam o prvom! Zaista mi je teško o tome sada misliti, trenutno mi je jedina želja da Una ima svu našu pažnju i da joj se možemo u potpunosti posvetiti. M&B
 

Istaknuća:

‘Dugo nismo znali djetetov spol, ali cijelo vrijeme kao da sam osjećala da nosim curicu. Čak sam joj se uvijek obraćala u ženskom rodu i predosjećaj se pokazao točnim’ 

‘Una ne plače puno, ali to je zato što joj jednostavno ne damo – mami se srce slama svaki put kad beba plače’ 

‘Samo rođenje jedan je neopisivo savršen trenutak i jako sam sretna što mu je prisustvovao i Aco. To je bilo jako hrabro od njega, njemu je zlo čak i kad mu samo vade krv’