/11 /11

Teorija izbora, kao jedan od psihoterapijskih pravaca kojeg je oformio William Glasser pedesetih godina prošlog stoljeća, počiva na nekoliko osnovnih uvjerenja. Prvo je uvjerenje da nikoga u našim životima ne možemo kontrolirati osim nas samih. Većina nesreća na ovom svijetu potiče i ima korijen u činjenici da pokušavamo uporno kontrolirati druge. A to nama, naravno, ne uspijeva, te smo zbog toga frustrirani i nesretni.

S ovom pretpostavkom kao početnom, teško je zamisliti kako se kroz teoriju izbora gleda na odgoj djece. Moderna shvaćanja discipliniranja polaze uglavnom od pretpostavke da svaka akcija ima svoju reakciju - ako je roditeljska reakcija negativna, smanjujem šanse da se neko ponašanje kod mog djeteta ponovi, ako je moja reakcija povoljna, povećavam te šanse. Ovo je naravno pojednostavljena najčešća priča koja se spominje u knjigama samopomoći za odgoj djece.

Daleko od toga da ovakav pristup nije djelotvoran - sigurno da je djelotvoran, no pitanje je na „kakve staze" - duge ili kratke?

Čini mi se da ovaj pristup zanemaruje nekoliko važnih činjenica. On polazi od pretpostavke da ćemo uvijek na isti podražaj reagirati istom reakcijom, a to nije ni približno tako. Svi smo mi motivirani svojim željama baziranim na osnovnim potrebama, koje su različite za svakoga od nas.

Meni nikako nije jasno kako mom djetetu može biti beskonačno zabavno trgati papiriće na male komadiće, kada meni to ponašanje ide isključivo u kategoriju stvaranja nereda. Ali to što ja tom istom ponašanju pridajem drugačije značenje od značenja koje mu pridaje moje dijete, ne znači da je moje značenje bolje ili lošije, znači samo da je drugačije.

I to je jedno od polaznih uvjerenja teorije izbora - svi mi imamo različite sličice poželjnih i nepoželjnih ponašanja u svojim glavama - kako odrasli, tako i djeca. Stvaramo te sličice na osnovu svojih potreba - spremamo u sjećanje ona ponašanja kojima možemo zadovoljiti svoju potrebu za tim da smo uspješni, da se zabavljamo, da smo voljeni ili da smo slobodni. Isto tako spremamo u sjećanje i ona ponašanja kojima ne uspijevamo zadovoljiti te svoje potrebe (tako da znamo da ih ne isprobavamo ponovno). Pošto smo mi ljudi vrlo kreativni (a mala djeca to dokazuju svakodnevno), vrlo često i „izmišljamo" nova ponašanja, a onda kada ih isprobamo procijenimo da li su djelotvorna ili nedjelotvorna.

Svaki roditelj zna da su „sličice" njegovog djeteta o tome što znači zabava, što znači uspjeh, što znači sloboda... različite o njegovih sličica. Djeca to svaki dan pokazuju. A kako onda djetetu omogućiti da vidi da je roditelj vrlo često u pravu? Da treba isprobati neka ponašanja i na roditeljev način?

Na ova pitanja ću odgovoriti još jednim uvjerenjem teorije izbora - svi mi zapravo činimo ona ponašanja koja su nam korisna ili djelotvorna, na ovaj ili onaj način. Ponekad zbog njih moramo pretrpiti neke posljedice, ali procijenimo da nam je (ponekad, ne uvijek) veća korist od posljedica. Isto to čine i djeca - čine ono od čega imaju koristi. Razbacuju igračke jer to doživljavaju kao zabavu - ako im pokažemo da se igračke moraju svaki puta poslije razbacivanja pospremiti, i da se mogu zabavljati na drugi način, povećavamo šansu da dijete procjeni da je naš način bolji za njega.

Ili da to kažemo drugačije - roditelj bi, ako želi učiniti sve da njegovo dijete ima optimalne uvijete za razvoj, trebao učiti sljedeće:

1. Jako puno skrbite o djetetu

Slušajte ga, prihvaćajte, volite ga i vjerujte mu da ima potencijale za nešto učiniti (dakle, umjesto rečenice „Past ćeš" koristiti rečenicu „Kako to misliš napraviti a da ne padneš?"), poštujte ga i podržavajte dijete i njegovo mišljenje (ako kaže da nešto može, probajte mu dozvoliti - u razumnim granicama, naravno - i da proba. Kada želite da dijete prohoda, morate ga pustiti da samo krene, pa makar i palo). Nemojte mu naređivati - pregovarajte s njim. Radite kompromise, koliko god češće možete. Naravno da nećete pregovarati o tome da li će dijete izići na cestu ili ne, ali ako dijete ima dovoljno iskustava pregovaranja, lakše će prihvatiti bespogovorno neku roditeljsku odluku oko koje nema pregovaranja, jer mu neće biti jako ugrožena potreba za time da bude uspješan i moćan pred roditeljem.

2. Prepoznajte djetetove potrebe

Kao što sam rekla na početku, svi imamo svoje sličice što je uspjeh, što je zabava, kako pokazujemo ljubav ili brigu... Poštujte djetetove sličice dokle god one ne ugrožavaju nekog drugog ili njega samog. Ako se dijete želi igrati, i vi vidite da mu je zabava trenutno prva, nemojte od njega tražiti da vam ode nešto donijeti i prekidati mu igru. Jer ćete se skoro sigurno posvađati... Njemu je sad važna igra i on ne dijeli vašu potrebu za vrlo brzo dovršenim ručkom.  Ako vidite da mu je važno da se uspije popeti na tobogan, ili napraviti dobru „fintu" s loptom, jer će se tako osjećati moćnim i uspješnim, pustite ga, nemojte mu govoriti da nešto ne može, da će pasti, da neće uspjeti... Pitajte ga „Kako to misliš napraviti?" Poštujte da dijete ima svoje potrebe, te svoje načine zadovoljavanja istih - koji su vrlo često različiti od vaših shvaćanja kako treba pojedine potrebe zadovoljiti.

3. Informirajte i podučavajte dijete

Podučavajte dijete kako nešto može napraviti drugačije - ali u ozračju slobode da ono samo može odlučiti da li će nešto prihvatiti ili ne. Vrlo brzo djeca nauče da su roditelji najčešće u pravu. Ali ako nema pritiska, veće su šanse da će dijete isprobati neko novo ponašanje. Ako dijete kada nešto ne može počne plakati i „cendrati", uvijek mu možete prići i reći mu „Ne moraš plakati, možeš samo reći Mama, pomozi mi" I na taj način dati mu informaciju o tome kako može istu stvar dobiti puno jednostavnije, pristojnije i konačno djelotvornije

4. Pratite dijete i dajte mu povratnu informaciju

Kada pokušavate nešto podučiti dijete, budite pažljivi i pokušavajte pratiti koliko god možete njegovo ponašanje tražeći da li i kako primjenjuje ono što ga podučavate. Npr, ako uzmemo gornji primjer, gdje pokušavate naučiti svoje dijete da ne „cendra" i plače kod svakog neuspjeha, važno je da kada dijete kaže rečenicu „Mama pomozi" vi to primijetite i primjereno reagirate na to. Na taj način pokazujete djetetu da je to ponašanje (Mama pomozi) djelotvorno, možda čak i djelotvornije od plakanja i „cendranja". Gledajte dijete, promatrajte ga da vidite što čini i kako nešto čini. Pomognite svojim reakcijama pokazati djetetu da su neka ponašanja djelotvorna, možda čak i djelotvornija od nekih drugih. Dijete neće motivirano koristiti neka ponašanja kojima ga pokušavate naučiti samo zato što vi to kažete, počet će ih koristiti  tek kad osjeti „korist" od njih.  A sukladno tome, neka „nepoželjna" ponašanja prestat će koristiti tek kad dijete samo procjeni da mu prestaju biti korisna.

Tek kad se sve ovo „poklopi" možemo reći da je roditelj odradio sve da djetetu pruži uvijete da promijeni neka ponašanja u djelotvornija i „prihvaćenija".

A kontinuiranom primjenom ponašanja kojima skrbite za odnos sa svojim djetetom, kao što su prihvaćanje, slušanje, podržavanje, vjerovanje, ohrabrivanje, pregovaranje..., umjesto ponašanja kojima taj odnos „ubijate" kao što su kritiziranje, okrivljavanje, žaljenje, prigovaranje, prijetnja ili kažnjavanje, osigurat ćete si to da djetetu budete važni - vi i vaše mišljenje. A time si definitivno povećavate šanse da vas poslušaju kada ih imate što za podučiti.


Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije