/11 /11

Razvoj je slijed promjena u osobinama, sposobnostima i ponašanju djeteta zbog kojih se ono mijenja, postaje veće, spretnije, sposobnije, društvenije, prilagodljivije (Starc, Čudina-Obradović, Pleša, Profaca i Letica, 2004). Razvojne promjene su najuočljivije u djetinjstvu iako se događaju tijekom cijeloga života.

Iako je roditeljska uloga vrlo značajna, na razvoj utječu i nasljedni (biološki i genetski) i okolinski (učenje i odgoj) faktori, a razvoj ovisi o razvoju neuroloških struktura (mozak, živci) te socijalnom kontekstu.  Dijete se stalno razvija, ponekad se razvoj može usporiti, ali nikada ne staje.

Dakle, razvoj djeteta odražava se u promjenama u ponašanju djeteta kao i u značajkama njegova organizma koje se pojavljuju tijekom vremena po ustaljenom rasporedu i u približno isto vrijeme za sve pojedince. Svaka razvojna promjena nadograđuje se na prethodno završene etape (Milanović, Stričević, Maleš, i Sekulić-Majurec, 2001).

 
Uloga roditelja

Uloga roditelja u ranom djetinjstvu obuhvaća oblikovanje okoline na način da uvažava djetetove potrebe, prihvaća ga te stimulira (npr. pravilna prehrana, zdravstvena zaštita, čistoća i njega, pravna i socijalna zaštita).

Poticanje djetetova razvoja je proces koji omogućava izražavanje djetetove osobnosti, njegovih interesa, navika i stavova.

Do šezdesetih godina prošlog stoljeća pedagoška teorija i praksa smatrale su da je nužno da majka i dijete budu što dulje vremena zajedno (prema Bowlby-evoj teoriji), no brojna istraživanja socio-emocionalnog razvoja djeteta pokazuju kako dijete može uspostaviti socio-emocionalnu vezu ne samo s majkom već i s drugim odraslim osobama, koje se intenzivno njime bave te mogu postati primarne figure privrženosti. Najznačajnija istraživanja kognitivnog razvoja djeteta pokazuju da je rano djetinjstvo razdoblje u kojem se najviše uči i u kojem se stvaraju temelji za kasniji razvoj (Milanović i sur., 2001). Već u dobi od 4 tjedna dijete prepoznaje glas majke, a dijete od 6 mjeseci počinje učiti o emocijama, strahovima, sramu itd., sve opažanjem i usklađenošću sa majkom odnosno skrbnikom (Wenar, 2003.). Upravo ta usklađenost, socio-emocionalna veza skrbnika, najčešće majke, i djeteta naziva se privrženošću, a razvija se tijekom prve tri godine života.

Prema Bowlby-u ovisno o skrbi koju roditelj pruža djetetu, razvija se jedan od tri tipa privrženosti : sigurna, izbjegavajuća ili anksiozna privrženost (Buljan Flander, 2001.).

Sigurna privrženost razvija se iz toplog i podržavajućeg odnosa roditelja i djeteta. Ukoliko roditelj odgovara na potrebe djeteta, reagira na djetetove signale žurno i odgovarajuće, time omogućuje stvaranje pozitivne slike djeteta o sebi te dijete doživljava sebe vrijednim da bude voljeno i kompetentno. Stvara se odnos povjerenja i ljubavi, a dijete je spremno istražujući okolinu učiti. Ovakva privrženost baza je budućih pozitivnih i harmoničnih veza i odnosa.

Ukoliko roditelj ne odgovara na djetetove potrebe za nježnošću, dodirom, kontaktom licem, iako možda zadovoljava biološke potrebe djeteta, razvija se izbjegavajuća privrženost. Takva djeca znaju i kasnije imati lošije socijalne vještine pa time i odnose s vršnjacima.

Anksiozna privrženost nastaje kao posljedica «nestalnog» roditelja, koji se jedan tren obraća djetetu s ljubavlju i pažnjom, a drugi tren ga ignorira. Dijete odrasta u nestabilnu osobu, nesigurnu u sebe, ovisnu o tuđem odobravanju.

Prema Čudina-Obradović i Obradović (2006.) tri su međusobno povezana pojma koji zajedno utječu na razvoj djeteta, a to su roditeljski ciljevi i vrijednosti, roditeljski odgojni stil te roditeljska aktivnost tj. specifični roditeljski postupci.

Roditeljski ciljevi i vrijednosti razlikuju se od kulture do kulture, od regije do regije. Prema istraživanju provedenom u Hrvatskoj (Janković, 1998., prema Čudina-Obradović i Obradović, 2006.) kao roditeljski ciljevi s najvećom vrijednošću u odgoju pokazali su se samostalnost, poslušnost, snalažljivost i uspješnost djeteta.

Prema Maccoby i Martin (1983.)  (Čudina-Obradović i Obradović, 2006.) četiri su tipa različita roditeljska stila: autoritaran (kruti, strogi), autoritativan (demokratski, dosljedan), permisivan (prepopustljiv) te zanemarujući (zapuštajući), a razlikuju se u kombinaciji visoke i niske zahtjevnosti roditelja te topline koju roditelji pružaju djetetu. U novije vrijeme se uz ove dvije dimenzije (zahtjevnost i toplina) javlja još i nadzor i to unutarnji (psihološki nadzor) i vanjski (nadzor ponašanja putem pravila ponašanja te postavljanjem granica).

Roditeljski postupci potom proizlaze iz roditeljskih ciljeva te stila odgoja.

Mnogo je faktora koji utječu na roditeljstvo te iako istraživanja pokazuju važnost roditeljskog stila i odgojnih postupaka, treba uzeti u obzir kako i djeca svojim temperamentom i spremnošću da prihvate roditeljske utjecaje utječu na roditelje.


Stoga se postavlja pitanje kako odgojiti psihološki sigurno dijete?

Psihološka sigurnost djeteta je termin koji označava da se dijete osjeća sigurno, prihvaćeno, da ima razvijeno samopouzdanje koje ne ovisi o svakodnevnim uspjesima i neuspjesima, koje se razvija u samosvjesnu mladu osobu.

Za odgoj psihološki sigurnog djeteta preduvjet je bezuvjetna ljubav, podrška, ohrabrivanje i prihvaćanje od strane roditelja. Imajući na umu sve navedene dimenzije roditeljstva, poruke koje roditelj treba slati djetetu su da vjeruje u njega, u njegove sposobnosti, da se brine za njega da ga želi saslušati i u konačnici da mu je dijete važno.  Djeca koja ne dobivaju takve poruke ne znaju se nositi sa kritikama, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale. Osim što roditelji imaju snažan utjecaj na djetetovu sliku o sebi utječu i na stvaranju djetetove slike svijeta oko sebe te time oblikuju i stvaraju temelj za njegove kasnije odnose (Buljan Flander i Karlović, 2004.).


Hrabri telefon – telefon za zlostavljanu i zanemarenu djecu