/11 /11

Posvojenje je u svom pravnom značenju jednostavan institut no s dalekosežnim posljedicama koji stalno izaziva nove dvojbe, a u prijeporu teoretičara obiteljskog prava i najšire javnosti jedna je dvojba stalno prisutna; Tko ima više koristi od posvojenja posvojitelji ili posvojenik.

Ključni kriterij za posvojenje djeteta je dobrobit djeteta što je ujedno i središnje načelo Konvencije o pravima djeteta usvojene na Glavnoj skuštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989. godine. Pri donošenju svih odluka ili izvršenja postupaka koji utječu na dijete, ili na djecu kao skupinu, najvažnija mora biti dobrobit djeteta. To se odnosi kako na odluke koje donose vladina, upravna ili zakonodavna tijela, tako i na odluke koje donosi obitelj. Tako kaže Konvencija. No da li naš Obiteljski zakon pogoduje posvojiteljima ili posvojeniku?

Posvojenje po članku 123. Obiteljskog zakona poseban oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji posvojiteljima omogućuje roditeljstvo. Posvojitelji posvojenjem stječu pravo na roditeljsku skrb.

Po članku 20. već navedene Konvencije „dijete kojemu je privremeno ili trajno uskraćena obiteljska sredina, ili koje zbog svoje dobrobiti u njoj ne smije ostati, ima pravo na posebnu zaštitu i pomoć države. Države stranke će u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom takvom djetetu osigurati zamjensku zaštitu. Takva zaštita, može, između ostalog, uključivati smještaj kod udomitelja, kafalu po islamskom zakonu (Kafalah: je oblik brige po islamskom pravu, koji je legalno priznat i smatra se potpunim. Dijete odrasta u porodici, ali ne uzima prezime porodica domaćina, niti ima nasljedna prava. Ovo odražava principe islamskog prava po kojima se krvno srodstvo ne može mijenjati) , posvojenje ili po potrebi, smještaj u odgovarajuće ustanove za skrb o djeci. Pri donošenju rješenja, osobita pozornost mora se posvetiti osiguranju kontinuiteta u djetetovom odgoju, kao i njegovu etičkom, vjerskom, kulturnom ili jezičnom podrijetlu". Procesnu garanciju zaštite djetetovih prva jamči članak 21.st. a) navedene konvencije u kojem se navodi da „ države stranke koje priznaju i/ili dopuštaju posvojenje, vodit će računa da se pri tome najveća moguća pozornost posveti dobrobiti djeteta te će osigurati da posvojenje službeno odobrava samo stručna služba koja će temeljem odgovarajućih zakona i postupaka, kao i svih bitnih i pouzdanih informacija, donijeti odluku o ispravnosti posvojenja s obzirom na situaciju u kojoj se dijete nalazi glede roditelja, rodbine i zakonskih skrbnika, i utvrditi jesu li zainteresirane strane svjesno pristale na posvojenje nakon što su bile ispravno savjetovane ako savjetovanje bude potrebno".

Dakle, posvojenje objedinjuje dva interesa ili pravnim rječnikom rečeno dva prava: s jedne strane pravo čovjeka na roditeljstvo i na osnivanje obitelji, a s druge strane pravo djeteta na sigurnost i odgoj u obitelji. I hrvatski Ustav u odredbama od 61. do 64. utvrđuje obvezu svih da štite djecu, te osobitu skrb za maloljetnike bez roditelja i za one o kojima se roditelji ne brinu, a obitelj neovisno o načinu njenog nastanka, stavlja pod osobitu zaštitu države.

Jedno od osnovnih djetetovih prava je i pravo djeteta na život sa svojim roditeljima. Obiteljski zakon je jasan „dijete ima pravo na život sa svojim roditeljima, u skladu sa svojom dobrobiti. Ako živi odvojeno od jednog ili oba roditelja, dijete ima pravo na susrete i druženje s roditeljima" ( čl. 87. st. 3. OZ-a). Jedno od ograničenja prava na život uz roditelje predstavlja dijelom i posvojenje. Posvojenjem prestaju sve veze djeteta s njegovim biološkim roditeljima, pa tako i zajednički život, ali dijete zasniva životnu i obiteljsku zajednicu s odgovornijim osobama nego što su njegovi biološki roditelji, a pravna pretpostavka da su roditelji prirodno i najbolje okruženje za dijete, postaje oboriva pretpostavka.

Na pitanje s početka teksta da li naš Obiteljski zakon pogoduje posvojiteljima ili posvojeniku valja dogovoriti da interes i dobrobit djeteta postaje odlučujuća kategorija kod procjene da li odobriti posvojenje ili ne. Obiteljski zakon u članku 125. dopušta posvojenje samo ako je ono u interesu djeteta. Dileme zapravo nema, interes i dobrobit djeteta imaju prioritet u odnosu na interese posvojitelja. No uz interese posvojitelja da budu roditelji, interes djeteta da ima sigurnost i odgoj u zdravoj obiteljskoj sredini i pravo na istinsku roditeljsku ljubav, treba uzeti u obzir i interes društvene zajednice koja radi svoje sigurnosti, prosperiteta i zaštite obitelji želi pojedince kao slobodne, svestrane i humane osobe u  stabilnoj obitelji.

Pretpostavke za zasnivanje posvojenja

Obiteljski zakon iz 2003 godine poznaje samo jedan oblik posvojenja i to onaj s učincima srodničkog, neraskidivog posvojenja. ta neraskidivost odnosa srodstva koja nastaje posvojenjem propisana je člankom 143. Obiteljskog zakona koji utvrđuje da posvojenjem nastaje između posvojitelja i njegovih srodnika s jedne strane, te posvojenika i njegovih potomaka s druge strane, neraskidiv odnos srodstva i sva prava i dužnosti koja iz toga proizlaze. Također posvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti posvojenika i njegovih krvnih srodnika. No da bi se posvojenje zasnovalo moraju biti ispunjene pretpostavke koje propisuje zakon i to i na strani posvojitelja i na strani posvojenika.

Pretpostavke na strani posvojenika

U pravnom odnosu posvojenja djetetu je centar. Pravnim rječnikom rečeno da bi osoba bila posvojiva ona mora biloški i pravno postojati. Začeto ali još nerođeno dijete nije moguće posvojiti, kao što je to moguće u izraelskom pravu. Naš zakon traži da od rođenja djeteta prođe najmanje šest tjedana kako bi ono postalo posvojivo. To iz razloga da se izbjegne donošenje ishitrenih i nepromišljenih odluka i neopravdanih pristanaka na posvojenje (u praksi najčešće od mladih neudanih majki).

Dijete mora biti maloljetno, jer na tome počiva i svrha posvojenja, koja se sastoji u zbrinjavanju djeteta koje je ostalo bez roditeljske skrbi. Posvojenje se može zasnovati do osamnaeste godine života djeteta i može se zasnovati, kako smo to uvodno rekli, samo ako je u interesu djeteta. Centar za socijalnu skrb u postupku zasnivanja posvojenja je obvezan procijeniti osobine posvojitelja u odnosu na dobrobit djeteta, podobnost djeteta za posvojenje, kao i korisnost posvojenja za dijete.

Dijete maloljetnih roditelja ne može se posvojiti, osim u iznimnom slučaju po članku 125. st. 4. Obiteljskog zakona, ako je prošlo godinu dana od rođenja djeteta, ako nema izgleda da će se ono podizati u obitelji roditelja ili bake i djeda, odnosno drugih bližih srodnika. Kako je jedno od osnovnih prava djeteta i pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima i međunarodnim konvencijama prvenstveno Konvencijom o pravima djeteta je propisano da dijete neće biti odvojeno od svojih roditelja protiv njegove volje, osim kada nadležna tijela odluče da je takvo razdvajanje nužno radi djetetova vlastitog dobra. Bez obzira na bolje materijalne prilike drugih osoba, roditelji imaju prvenstveno pravo da žive sa svojom djecom, da ih odgajaju, čuvaju, njeguju skrbe o njihovim potrebama i slično, a u tim svoim pravima mogu biti ograničeni ili ih se može lišiti samo kad za to budu ispunjene zakonom propisane pretpostavke.

No da bi se posvojenje moglo zasnovati po članku 129. st. 1. Obiteljskog zakona potreban je pristanak obaju ili jedinog roditelja djeteta, ako tim zakonom nije drugačije određeno, neovisno o tome da li oni žive u braku ili ne. Roditelji pristanak daju pred centrom za socijalnu skrb koji vodi postupak posvojenja a to je centar za za socijalnu skrb u mjestu prebivališta ili boravišta djeteta ili pred centrom za socijalnu skrb svoga mjesta prebivališta odnosno boravišta.

Obiteljski zakon u članku 130. izrijekom propisuje da za posvojenje nije potreban pristanak roditelja koji je lišen roditeljske skrbi, koji je potpuno lišen poslovne sposobnosti ili koji je maloljetan, a nije sposoban shvatiti značenje posvojenja.

No o razlozima zakonodavca za takav pristup te o pretpostavkama za posvojenje na strani posvojitelja u nastavku članka.



Izvori:

1. M.Alinčić i dr.- Obiteljsko pravo, Zagreb 2007.

2. Hrestomatija Hrvatskog obiteljskog prava, Zagreb 2010.

3. Konvencija o pravima djeteta

4. Obiteljski zakon


Obiteljski centar Virovitičko - podravske županije