/11 /11

Nikakav tekst ne može objasniti tragičnu sudbinu žena koje su preživjele nasilje. Svake godine povodom obilježavanja „Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 25. studenog“ hrvatsko društvo se budi iz letargije i iznova uviđa da je nasilje nad ženama ozbiljan društveni problem. Svake godine u mjesecu studenom organiziraju se tribine, okrugli stolovi, natežu se statistički podaci, prikazuju spotovi, na džambo plakatima lica izudaranih i uplakanih žena- sve u cilju senzibiliziranja javnosti na postojeći, ali čini se nedovoljno rasvijetljen fenomen nasilja nad ženama. Ističe se da je nasilje nad ženama izuzetno težak oblik nasilja, čije temelje nalazimo u povijesnoj neravnopravnoj raspodjeli moći između žene i muškarca, odnosno da korijeni nasilja nad ženama leže duboko u strukturi društva, a društvo poduzima nedovoljne korake u sprečavanju nasilja. Međutim nitko od nadležnih institucija ne kaže konkretno kako poduzeti mjere koje bi efikasnije utjecale na korijene nasilja, koliko bi to koštalo državu, koliko su udruge civilnog društva sredstvima dobivenim iz proračuna učinile na zaštiti žena od nasilja i je li represija prema nasilnicima zapravo jedini oblik borbe protiv nasilja. Pri tome nemamo iluziju da postojeći Obiteljski zakon i Zakon o zaštiti nasilja u obitelji te Kazneni zakon svojim represivnim mjerama mogu učiniti puno u suzbijanju nasilja nad ženama, jer naglasak obiteljsko-pravne politike jest na otklanjanju uzroka, a ne na represiji kao odgovoru na već počinjeno zlo. Što je nasilje nad ženama i kako se hrvatsko društvo bori protiv njega? Deklaracija UN-a o uklanjanju nasilja nad ženama od 20. prosinca 1993. godine definira nasilje nad ženama“ kao bilo koji čin nasilja zasnovanog na spolnoj/rodnoj osnovi koje rezultira ili može rezultirati, fizičkom, spolnom ili psihološkom povredom ili patnjom žene, uključujući i prijetnje takvim djelima, prisilu ili svojevoljno oduzimanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu“. Po istoj Deklaraciji pojam nasilja nad ženama obuhvaća, ali nije ograničen na sljedeće:
a) fizičko, spolno i psihološko nasilje koje se događa u obitelji, uključujući udaranje, spolno zlostavljanje ženske djece, nasilje povezano s institucijom miraza, bračno silovanje, osakaćivanje ženskih genitalija i ostale tradicionalne postupke štetne za žene, izvanbračno nasilje i nasilje vezano uz eksploataciju;
b) fizičko, spolno i psihološko nasilje koje se odvija u društvenoj zajednici, uključujući silovanje, spolno zlostavljanje, spolno uznemiravanje i zastrašivanje na poslu, u obrazovnim ustanovama i drugdje, trgovanje ženama i prisilna prostitucija;
c) fizičko, spolno i psihološko nasilje počinjeno ili tolerirano od strane osoba u državnoj upravi, bez obzira na mjesto gdje se događa.

O definiciji nasilja nad ženama po Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji već se ranije pisalo na našim stranicama pa to nećemo ponavljati. Istraživanja svuda u svijetu su pokazala da je obitelj najnasilnija društvena grupa modernog društva,(izuzev vojske kao društvene institucije u ratnim uvjetima) i da ženama prijeti više nasilja od njihovog partnera nego od drugih osoba.
Obitelj je opasno mjesto. To je pokazala studija koju je provela Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u razdoblju od 2000. do 2003. godine u deset zemalja svijeta. Ni u Hrvatskoj nije bolje jer statistika pojkazuje da su u preko 80% slučajeva eskalacije nasilja u obitelji (tu spadaju i najteži zločini ubojstva) počinili muškarci nad ženama. Društvene institucije često nemaju senzibiliteta za probleme obiteljskog nasilja, a moglo bi se reći i da predstavnici institucija koje bi trebale brinuti o toj problematici imaju indiferentan stav prema žrtvama obiteljskog nasilja. S druge strane, istraživanja pokazuju da li će žene zatražiti pomoć ovisi o njihovoj ekonomskoj neovisnosti odnosno o materijalnoj situaciji u kojoj se nalaze, emocionalnoj vezanosti za partnera-nasilnika, o broju djece, o tome je su li bile žrtve zlostavljanja u djetinjstvu kao i o povjerenju u državne institucije.
U suvremenim istraživanjima nasilja u obitelji prevladavaju tri osnovna teorijska pristupa ili tri teorije.
Prva nazvana još i feminističkom teorijom, vidi nasilje kao rezultat dugih i dubokoukorijenjenih društvenih tradicija u kojima su muškarci dominirali u svim važnim aktivnostima, bilo političkim ili ekonomskim. Ključni pojam te teorije je moć, za koju je još stari kineski filozof Lao Tse rekao da nema većeg prokletstva od žudnje za moći, a moderne društvene teorije ju definiraju kao sposobnost nametanja svoje volje drugima, uprkos otporu.
Druga važeća teorija je teorija društvenog učenja ili modeliranja koja tvrdi da je nasilje naučeno ponajprije imitacijom, nakon čega se naširoko podržava posredstvom različitih oblika prigodičnog ojačavanja i učvršćivanja.
Treća evolucijska ili biologistička, argumente prve dvije teorije smatra nedostatnima, jer bi se radilo o sekundarnim uzrocima, smatrajući da primarne uzroke valja tražiti u evolucijskom procesu, naravnoj selekciji i ljudskim genima. Postoje i psihološke teorije koje promatraju nasilje u obitelji kao pojedinačnu pojavu uzrokovanu određenim psihološkim osobinama nasilnika i žrtava, a postoje i sintetičke teorije koje sintetiziraju prethodne teorije kombinirajući njihove elemente i argumente i usredotočujući se posebno na utjecaj spolnih hormona.

Samo jedno istraživanje u Hrvata i to ono Franjevačkog instituta za kulturu mira iz 2007. godine postavilo je pitanje: Je li nasilje nagon upisan u ljudsko srce ili je rezultat uvjetovanosti različitih kultura? Je li nasilje urođeno ili stečeno, je li plod gena ili ambijenta? Jedino smo u ovom istraživanju primjetili da su istraživači došli do zaključka da osoba može imati nagon za nasiljem ili stečeno ponašanje sklono nasilju, ali sve to još ne znači da se nasilje treba i mora ostvariti. Ovakovo viđenje problema otvorilo je široki prostor za razmišljanje o ljudskoj slobodi i moralnoj odgovornosti pred nasiljem. Isto tako, u istom istraživanju, „naglasak nije bio na definiranju nasilja već na demaskiranju onoga što zovemo nasiljem, njegove apsurdnosti, nepodnošljivosti i štetnosti, načina funkcioniranja, kako na osobnoj tako i na društvenoj razini“ (fra Šimun Bilokapić).
Kad pred očima imamo i rezultate istraživanja nasilja nad ženama u Republici Hrvatskoj u sklopu projekta Društveni troškovi obiteljskog nasilja nad ženama iz 2003. godine i istraživanja pet dnevnih novina o nasilju nad ženama Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Novog lista, Vjesnika i Slobodne Dalmacije također iz 2003. godine postavlja se pitanje –Kakvog smisla ima teorijski obrađivati neki fenomen kad on sam ima potrebu hitnog djelovanja i praktičnog rješavanja? A kako se problem nasilja nad ženama rješava kod nas?

Prošle godine u SAD-u je slavna Nicole Kidman kao ambasadorica dobre volje UN-ovog Razvojnog fonda za žene stala pred američki Kongres i održala govor o zlostavljanim ženama diljem svijeta, zahtijevajući pomoć u njihovo ime naglasivši „ da nasilje nad ženama se još uvijek ne tretira na pravilan način jer to nije prioritet vlada i nije najvažnije svjetsko pitanje. Mi to možemo promijeniti. Ove žene su heroji koje trebaju i zaslužuju našu pomoć. I to ne samo paketom zavoja, već opsežnim, dobro financiranim pristupom koji priznaje da su ženska prava-ljudska prava“. Treba li nama Nicole Kidman da nam kaže ono što već znamo da za rješenje bilo kojeg društvenog problema pa i nasilja trebaju osmišljeni programi i sredstva.
Podršku borbi protiv nasilja dalo je i španjolsko EU predsjedništvo uključujući borbu protiv muškog nasilja nad ženama u 2010. godini među svoje prioritete, a Europski parlament je pozvao Europsku komisiju i Vijeće da iziđu sa prijedlogom Direktive o ovom problemu. U Izvješću Europske komisije o napretku RH u pristupanju Europskoj uniji za 2010. godinu ocjenjuje se da je došlo do unaprijeđenja zakonodavnog okvira za suzbijanje obiteljskog nasilja. Zakon o zaštiti nasilja u obitelji se primjenjuje, a policija je nastavila djelovati odgovarajućim mjerama u slučajevima obiteljskog nasilja. U radu Centara za socijalnu skrb zamjetno je određeno poboljšanje. U odnosu na područje suzbijanja nasilja u obitelji zamjetno je povećanje broja registriranih slučajeva obiteljskog nasilja i broja ubijenih žrtava. Stav je Europske komisije da žrtve nemaju dovoljan pristup informacijama o svojim pravima.

Nadalje, iako je usklađivanje zakonodavstva u tom području vidno uznapredovalo, očekuje se završetak procesa usklađivanja nadopunom Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama i Zakona o zaštiti na radu. Daljnje postupanje nadležnih, kad su u pitanju prijetnje i napadi kojima su izložene žene, potrebno je unaprijediti kaže se u Izvješću Europske komisije. Imajući sve to u vidu na međuresornom sastanku o temi nasilja u obitelji i nasilja nad ženama koji je 1. listopada 2010. godine održan u Ministarstvu unutarnjih poslova, predstavnici policije, zdravstva, socijalne skrbi, pravosuđa, obrazovanja, sudstva i pravobranitelji te još neke druge institucije, nisu osnovali novu radnu skupinu, ali su se dogovorili da će se sastati opet i onda će se ponovno sastajati češće, istaknuvši u zaključcima da državnim institucijama nedostaje koordinacije, te da će svatko u svom području rada nastojati poboljšati sustav, bolje se međuresorno povezivati i koordinirati, stavivši naglasak na prevenciju i rekavši da se u nju snažnije mora uključiti obrazovni sustav i to kroz rodno osviještene programe.I na kraju u  Strateškom planu Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti za razdoblje od 2011. – 2013. godine navodi se da intervencija države i društva u cjelini predstavlja najvažniji čimbenik razvoja zaštite žrtava nasilja. Predviđa se daljnja financijska potpora za izgradnju novih 5 skloništa za žrtve nasilja, provedbom zakonskih propisa uspostavit će se sustavnija suradnja državnih tijela u provedbi niza aktivnosti poradi unapređenja rada tijela zaduženih za postupanje u slučajevima nasilja u obitelji te unapređenja procesa pružanja usluga u zajednici kao prevencije pojave novih slučajeva nasilja u obitelji. Isto tako predviđa se učinkovitija suradnja državnih tijela, jedinica lokalne i regionalne samouprave i organizacija civilnog društva u provedbi pravnih propisa, strategija i programa, međunarodnih ugovora i drugih propisa u području zaštite obitelji i njezinih članova, a provedbom projekata i programa, namijenjenih žrtvama i potencijalnim žrtvama nasilja, osigurava se njihova izobrazba o mogućnostima zaštite u slučaju potrebe te se preventivno djeluje u cilju sprečavanja počinjenja novih oblika nasilja u obitelji.
Dakle, nasilju kao opasnoj društvenoj pojavi pristupa se sustavnije nego do sada, a nadamo se da će vijesti iz crne kronike o pretučenim ženama biti izuzetak, a ne udarna vijest.

Literatura:

    * Interpretacija rezultata istraživanja nasilja nad ženama u Republici Hrvatskoj, Zagreb 2003.
    * Rezultati istraživanja novinskih članaka Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Novog lista,   Vjesnika i Slobodne Dalmacije o nasilju nad ženama, Zagreb 2003.
    * Zbornik Franjevačkog instituta za kulturu mira „Nasilje nad ženama“, Zagreb 2007.

________________________________________
Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije