Pretplati se na newsletter!

Kako smo se Vida i ja upoznale

Iva Piva, 4.5.2010

Moja porođajna priča...

Ključne riječi:

/11

Nakon nekoliko mjeseci čuvanja trudnoće kako se ne bih prerano porodila, nakon ulaska 35. tjedan i doktor i ja smo odahnuli. Iako smo naravno očekivali i željeli da trudnoću iznesem do kraja. Zadnjih 5 tjedana trudnoće provela sam u pripremama za Vidin dolazak i išćekivanju, ali i nekom strahu kada će konačno doći taj dan kada ćemo se Vida i ja upoznati. Naravno da sam jedva čekala dan kada ću moći primiti svoju curicu u ruke i pomaziti je, a da to nije preko trbuha, ali istovremeno mi je bilo i žao što više nećemo moći tako uživati jedna u drugoj. Znam, zvući sebično, ali kao da sam još malo htjela da bude samo moja, da je osjetim u sebi kako se vrpolji i da maštam kako će izgledati. Zadnji pregledi su prolazili odlično. I tata nam se je pridružio u 38.tjednu i bio presretan kada je vidio svog malog anđela kako zijeva, kako se gladi sa rukicom po licu, prstiće, nogice... Na pregledu u 39.tjednu doktor je rekao da je sve odlično i da po svom iskustvu smatra da ću izdržati do kraja, do punih 40.tjedana te da ću dobiti svoje trudove i krenuti se porađati. Naravno ne moram vam ni govoriti koliko sam bila sretna što mi predviđa takav kraj trudnoće jer upravo sam si i htjela što je moguće prirodniji porod bez nekih intervencija.

Došao je i taj dan – dan termina poroda – 12/06/08. Lagano sam bila nervozna jer se ništa nije događalo. Svako malo su me moji provjeravali da li se nešto događa, poziva i SMSova hrpa , a odgovor svaki puta isti – ništa novog nema. Na kraju tog dana, lagano već umorna od išćekivanja da li ću tekmu Hrvatske repke 16/06 pratiti sa svojim curama sa Raje ili već sa svojom curicom stiže prekrasan e-mail – naša Njanja je rodila Jana. Njanjin muž nam je javio da je Njanja rodila tokom tog dana i poslao nam slike njihovog prekrasnog sina. Tek tada sam mogla ići leći nekako smireno i sretno. U petak, 13/06. odlazim na posljednji pregled kod svojeg ginekologa koji mi je vodio trudnoću. Vijesti koje mi je rekao su me totalno bacile u bed. Sve je ok sa bebom, otvorena 1 prst, plodna voda je čista, posteljica zori, ali izgleda da ništa od prirodnih trudova jer sam predebela i beba će najvjerojatnije uz intervenvciju morati van. Pa kako?! I prošli tjedan sam bila sa kilažom +20 kg i sve je trebalo biti ok, a sad samo 7 dana kasnije sam predebela za prirodan porod. Naš zadnji dogovor je bio da čekam doma kroz vikend i ako se ništa ne dogodi, na zadnje u ponedjeljak ujutro se moram javiti u bolnicu. Već mi je tada knedla bila u grlu i neka težina zašto moram ići u bolnicu, ako se ništa ne pokrene samo. Pa normalno je i do dva tjedna prenesti. Što se sada moram na brzinu prekidati trudnoća, ako nema razloga ?! Ali nekako sam se lagano uspjela smiriti kroz ta dva dana vikenda. Posljednji pregled torbe da li je sve unutra u nedjelju navečer i sa suzama sam išla u krevet. Pa to je možda i posljednja noć da ću osjetiti svog anđela kako me gurka i lupka.

Svanulo je i to jutro, ponedjeljak 16/06/08. Tuširanje, sušenje kose, peglanje, poruka curama na Raji i pokret prema mojima da im se javim prije nego što me muž ostavi u bolnici. Kod mojih smo obavili posljednje fotkanje trudnice i krenuli svi zajedno oko 9 sati lagano prema rodilištu. Nakon prijave sestra me je odvela u ambulantu i spojila na CTG. Moji su slušali otkucaje srca, a ja razmišljala – kak bi bilo super da me pošalju doma i da moram tek u srijedu ponovno doći. Sestra je malo pogledala listu i rekla mi – Ma vi ćete najvjerojatnije ići doma, nemate uopće trudova. Uh, kako sam bila sretna. Samo sam trebala čekati doktoricu da me pregleda i da se s njom sve finalno dogovorim. Moje smo poslali doma jer kao što će me čekati kada ja ionako idem doma nakon pregleda :D. Muž je ostao sa mnom čekati doktoricu jer je morala na hitni carski rez. Druga sestra se pobrinula pronaći drugu doktoricu koja će me pregledati i na samom ulasku u ambulantu ta doktorica me je spićila na neslanu dijetu jer sam jako otećena i na skidanje za ulazak u rodilište, odnosno u predrađaonu jer će mi tamo napraviti pregled. O Bože, pa ja ostajem tu ?! Opet bed, kao da se nisam imala vremena 9 mjeseci pripremiti za taj dan. Muž mi je dofurao stvari, izljubili smo se, izgrlili i ja sam morala otići iza staklenih vrata. Po glavi mi se je vrzmalo tisuću pitanja i briga, nadala sam se samo da neću susretati neke cure koje će me piliti sa svojim lošim iskustvima i da ću zapravo imati samo pozitivna iskustva iz rodilišta. Smjestili su me u sobu sa još dvije cure i odmah poslali na pregled u predrađaonu. Doktorica mi je pregledavala plodnu vodu i zbiljam mi je to bio jedan od neugodnijih pregleda. Kaže – Pa vi ste otvoreni 3 prsta. Kažem ja – super. - Pa imate i konktrakcije. Ja u čudu – Pa nisam ih osjetila.- Pa kako niste. - Tako što nisam, ja sam ufurana da mi se to beba miće cijelo vrijeme. – O pa vi bi ste danas i mogli roditi uz drip. A možda će te imati sreće i imati bezbolan porod kada vas ništa ne boli. Dat ćemo vam klistir koji će potaknuti vaše trudove, pa ćemo vidjeti kako se sve dalje odvija. Možda će se nešto poćeti događati još danas, a možda i tek sutra. Nemojte se ništa brinuti.

Splićili mi klizmu i nakon toga lagano šetanje po odjelu. Nakon nekih sat vremena krenuli su mi i trudovi. Lagani, bez beda za durati. Poslali su me i na UVZ sa dvjema curama iz sobe. Sestra koja nas je vodila na drugi kat je umirala od smijeha kako se jako smijem i ne bojim poroda i rekla mi je – a joj kako će kasnije biti plaća :D. Dok smo čekali red na UZV, trudovi su mi poćeli biti bolniji i učestaliji. Lagana šetnja mi je pomagala. A i tako sam se mogla maknuti od nekih cura koje već nekoliko dana leže u bolnici i ništa pozitivno nisu prićale. Na UZV-u sve super, beba oko 4 kg teška, ali ne može doktorica točno reći jer mi ne može izmjeriti glavicu budući da je već priljubljena uz ušće (a tako je bilo i kod praćenja trudnoće kod mojeg ginekologa, a on je procjenio 3,800 g). Na povratku u sobu ponovno su me spojili na CTG i trudovi su poćeli biti sve bolniji i češći.

U 15 sati mi je došao muž u posjetu i dok sam izlazila van, pozvali su me natrag u predrađaonu na pregled. Na pregled sam naravno ponovno došla u gaćama pa me je sestra špotala da što se stalo oblaćim. A dežurna doktorica je rekla – ovdje vam ja strogo zabranjeno nositi gaće. Čak je i nama voditelj zabranio nositi gaće. Rekoh- Blago vama :D. Nakon smjeha oko mojih gaća pregledao me je voditelj odjela i rekao da je trudnoća za prekid i da idem u boks. Nisam se ni stigla snaći jer su me uhvatili na brzinu da moram otići u rađaonu. Istrčala sam van, izljubila muža i rekla mu „Ja odem roditi!“. U sobi nisam mogla ni spremiti stvari koliko su mi se tresle ruke. Nazvala sam mamu „Mama, ja idem roditi, volim te puno“ i ona u plać „Ive, volim te, biti će sve u redu“. Te riječi su mi dale snage i hrabrosti. Naravno od mog silnog spremanja torbe za rodilište i torbice za rađaonu ništa. Ništa na kraju nisam nosila sa sobom. A bome bila sam i žedna i gladna i nije mi stvarno to ni smetalo kao što su mi i rekle cure sa Raje.

Na ulasku u boks oko 15:15 svidjelo mi se je kako sve izgleda. Pink stolovi totalno daju čar rađaoni :D. Spajaju me na drip, a ja u sebi a joj, zašto to, nisam htjela drip. Dolazi voditelj odjela i počinje mi bušiti vodenjak, a ja opet u sebi a joj, a joj, zašto to, ja sam htjela da mi sam pukne…. Bila sam dosta žalosna zbog toga što sam na kraju dobila sve ono što nisam htjela, ali krenuli su trudovi pa sam brzo zaboravila na svoje želje. Sestra mi je pokazala kako da prodišem trudove i zaista mi je pomoglo disanje. Ali neke nisam uspjela prodisati pa su bolili jako. Ne znam koliko ih je bilo, samo znam da me je sve jače i sve češće bolilo i da sam se pokušavala prebacivati sa desnog boka na leđa i natrag. U jednom trenutku sam morala se pridići i zvati sestru jer sam morala na wc. Barem sam imala takav osjećaj jer me je doktorica pogledala i rekla da mi se to čini jer da me bebina glavica stišće jer se je spustila u porođajni kanal. Beba se jako gurala, a ja još nisam bila dovoljno otvorena koliko bi trebalo. Spićili mi Spasmex preko braunile i sada bi trebalo biti lakše. Malo je i bilo lakše, ali poćela sam povračati pa mi se činilo da mi je bilo samo još gore. Poćela sam se moliti na stolu. Izmolila sam ne znam koliko Oče naša i Zdravo Marija samo da bolovi prestanu i da beba bude dobro. Čak sam se sjetila i kolegice s posla koju sam to jutro vidjela prije polaska u rodilište. Nagovarala me je silno da idem na carski iz vlastite komocije, a ja to nisam htjela. I već sam lagano šizila zbog njezinog copranja te sam se prestrašila da mi ga možda i je nacoprala kada sam je vidjela to jutro. Kad sam je se sjetila u rađaoni mislila sam “šta je nisam poslušala i otišla na carski, imala je ona pravo”.

Ponovno je došao doktor, pregledao me i rekao sestri da neka mi daju još jedan Spasmex, ali u injekciji. Umjesto da mi bude lakše imala sam još jače osjećaj da me beba rastura iznutra. I tako ponovno hrpa trudova između i po povratku doktora krenula ja faza izgona. Namještali su me i na bok i na leđa i morala sam tiskati. Kako nije baš išlo po planu uskoćio i doktor u pomoć rastezati me. Na kraju jednu nogu drži doktor, drugu nogu doktorica, jedna babica mi uz glavu, a druga me porađa. – Hajde, sada još malo, vidim već kosicu!!!! – I kakva je? Jel čupava? (Bože dragi kakav mi pitanja padaju na pamet u ozbiljnim situacijama ;D) – Je, čupava je. I nakon toga nekako kao da mi je stvarno postalo lakše, imala sam sliku moje bebe u glavi i tiskala što sam jače mogla. Još jedan detalj koji mi je dao snage izdržati.

Najednom osjetila sam lagani čop čop i toplinu koja se slijevala niz guzu. Razrezali su me ( a ja opet u sebi a joj, joj, joj zašto epiziotomija, pa nisam je htjela) i odjedno sam osjetila neki čudan osjećaj olakšanja i zbunjenosti jer sam osjetila da beba izlazi van. Totalno neopisiv osječaj za koji ni dan danas ne mogu naći riječi za objasniti. To se jednostavno mora doživjeti da bi se znalo kako se osjećaš u tom trenutku. Babica je digla bebu iznad mene i pokazala mi ju je. Rekla je - Gospođo, evo ovo je vaše dijete. Prekrasna, velika, tamnoputa, čupava beba, moja kćer, moja Vida rodila se je u 19:00 sati. Tako je lijepo zaplakala. Skroz u transu poćela se samo smijati od sreće i govoriti joj "ljubićice moja". I danas reagira na te riječi. Nakon rezanja pupkovine su je odnesli na vaganje i brzinsko pranje. Dok su je mjerili, mama od najboljeg frenda od mog muža nazavala je MM i rekla mu - Postao si tata, imaš prekrasnu kćer. Vida je u to vrijeme plakala, ja se smijala i muž mi je rekao da mu je taj tren bio predivan i olakšavajuć jer nas je čuo obje i znao da je sve dobro. Babica je govorila mjere – 4.220 g na što su mi lagano ispale oči, i 53 cm duga na što sam rekla „koliko??!!“ i postalo mi je jasno zašto je toliko bolilo. Donesli su mi Vidu nakon par trenutaka i stavili na prsa i samo smo se gledale. Ja sam joj prićala i dalje, a ona me je samo promatrala onim indigo plavima okicama i bila tako smirena. Nakon toga su me poćeli šivati i uzeli mi je jer kao da mi se ne bi dogodilo da padne. Stavili su je na stolić pored mene i onda smo se dalje promatrale, tako smireno i kao da se ništa oko nas dvije ne događa. Mojoj sreći nije bilo kraja....

Nakon toga odnesli su je na pregled. Kada je šivanje završilo, a nažalost trajalo je jako dugo, doktor mi je došao reći da je sa bebom sve u redu i da je zadovoljan kako je sve lijepo išlo jer sam zapravo imala jako kratak porod. Bome bila sam i ja :D.

U pola 10 navečer smjestili su nas u apartman. Nisam se mogla dignuti kada su moji došli, ali zato su Vidu mogli vidjeti. Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada sam preko telefona čula kako moji pričaju mom malom anđelu i vesele mu se.
Bože dragi hvala ti na njoj, beskrajno ti hvala.

I još ću sa vama podjeliti jedan SMS koji sam dobila nakon što se Vida rodila. Tekst glasi « Sad znaš što je sreća ! » i zaista je tako. Moja sreća svakim danom je sve veća, sa svakim osmjehom koji mi Vida da i sa svakim njezinim dodirom.